Fragment iz dnevnika Augusta Šenoe, kojeg smo dobili u elektronskom obliku, dobar je povijesni poučak iz kojeg možemo zaključiti ne samo da se povijest ponavlja, nego i da se gotovo malo toga promijenilo u odnosu na kraj 19. stoljeća u kojem je živio naš poznati književnik. To se doba u književnosti zvalo realizam, tako da stari, dobri, a tada još mladi Šenoa, nije nimalo pretjerao.
Staro ljeto, 31.12.1880.g.
“Svršeni su računi ove godine. Bila je Boga mi crna po nas Hrvate.
Dobrote nedoživismo nikakove, zla i premnogo. Kiša i tuča, poplava
poharala zemlju… 9. studenoga ošinu nas strahoviti potres te uništi u
našem liepom Zagrebu mnogo liepih nada. Ne samo ljudi, ne samo Madjari i
Austrijanci, i narav se proti nama urotila, sve zlo je navalilo na nas
biedne Hrvate. Hoce li bolje biti? Mora jedan put, ta gore nemoze biti
nego što je sada. Da se ta crna godina i ljuto završi, padala je danas u
Zagrebu tuča. Vrieme je toplo, vlažno kao u proljeće, sniegu ni traga.
Mi stojimo moralno i materijalno u blatu. Hoce li Bog tome biednome
narodu ikada pomoći? upitah se cesto za ovih zadnjih dana godine.Čovjek
gotovo da sdvoji, toliko se pojavila kod nas kukavica, toliko ništarija
i propalica, toliko ima lopovštine, da te groza hvata. Poštenje,
dosljednost, karakter dan danas su kod nas gotovo suvišni pojavi.”
Bilo je to posljednje Silvestrovo Augustova zivota. Imao je samo 43
godine života, kada je umro, 13.12.1881. godine (prije tocno 130 godina).
