U povijesti ovih prostora mnogi značajni politički događaji rezultirali su presvlačenjem košulja. O broju presvučenih iz crvene u crnu, iz plave u bijelu, žute u zelenu, gotovo da se može vrednovati značaj povijesnog događaja. U samo 36 dana od jednog takvog ‘povijesnog događaja’ – pobjede Kukuriku koalicije predvođene SDP-om – čak je 617 osoba promptno navuklo ‘crvenu košulju’ i odlučilo postati članom pobjedničke opcije
U nešto više od mjesec dana oko 35 tisuća članova SDP-a pojačano je s novih 617. Tijekom sljedeće četiri godine, nadaju se mnogi, članska iskaznica partije koja je na desnici često stigmatizirane kao ‘crvena opasnost’, mogla bi im biti ‘crvena šansa’.
Možda se 617 novih članova u tako kratkom vremenu ne čini posebno puno, ali kada taj broj usporedimo s istim razdobljem prošle godine – interes za SDP gotovo je sto posto veći. Naime, od 5. prosinca 2010. do 10. siječnja 2011. godine, u SDP su ušla tek 323 nova člana.
Zlobnici bi nakon prezentiranih brojki mogli zaključiti da je među 617 ‘pionira’ 300-tinjak iskrenih ljevičara odanih SDP-u, a 300-tinjak je onih prestravljenih, ili pak beskrupulozno, moguće i koruptivno ambicioznih. Je li se broj SDP-ovaca naglo povećao zbog straha od otkaza u nekoj državnoj tvrtki, ili želje za povišicom i promocijom? U svakom slučaju, čini se da hrvatska politika nastavlja patiti od fenomena pomodarnih košuljaša kojima nedostaje jedan od glavnih preduvjeta za nošenje košulje – kičma, naime.
Jesu li problem očajni ljudi koji ulaze u stranke zbog interesa, ili političari koji ih u stranke privlače sugerirajući im lagano bogaćenje? Odgovor bi mogle dati sociologija, politologija i psihologija, a možda i psihijatrija. Kako bilo, iskustvo teško dozvoljava povjerovati da je u slabašnom građanskom društvu interes za politiku porastao za gotovo sto posto upravo zbog ideala o općem dobru, a ne zbog sebične koristi koje politika može donijeti tranzicijskom karijeristu kakvima ova zemlja, nažalost, nikada nije oskudijevala.
