Prof. dr. sc. Vedran Stefanović (45), rođeni Sinjanin, otišao je u Finsku prije 20 godina kao najmlađi doktor medicinskih znanosti u Hrvatskoj, trbuhom za kruhom, a prije dvije godine proglašen je ginekologom i porodničarom godine po izboru kolega i studenata u Finskoj, predsjednik je tamošnjeg Društva za ultrazvuk i neće se tako skoro vratiti u Hrvatsku, što nije bila prepreka da nam pošalje osobitu, nesvakidašnju razglednicu iz Finske.
– Rođen sam u Sinju, gradu moje majke, prije 45 godina. Alkarom nisam postao, ali mojoj široj obitelji pripada i dugogodišnji alkarski alaj-čauš Ivan Zorica. Do pete godine živio sam u Ogorju gdje su moji roditelji bili nastavnici u osnovnoj školi, a onda smo se preselili u Split i s pet i pol godina sam pošao u školu. Nisam bio nikakav vunderkind, nego sam naučio pisati i čitati s pet godina jer smo stariji brat i ja “živjeli” u razredu. Tada nije bilo dadilja, a nismo sami mogli ostati kod kuće.
Bili ste najbolji student splitskoga Medicinskog fakulteta, ne samo svoje generacije!?
– Završio sam s prosjekom 5,0, ali nisam se ni s kim natjecao, nego sa samim sobom. Štreber ili ne, može netko procijeniti ovako ili onako. Moj društveni život nikada nije bio ispunjeniji kao tijekom studija. Znao sam nakon samo nekoliko sati spavanja nakon diskaća izići na ispit. Ali onda se nije pilo i opijalo… bar ne moje društvo.
Kako objašnjavate svoju izvrsnost: osobitom motiviranošću jer vam je medicina bila životni san ili pritiskom roditelja?
– Važno je da ste zainteresirani za ono što studirate, nas nitko nije tjerao što ćemo studirati, a u široj obitelji prije mene nema ni jednog liječnika. Moj problem je bio što me sve zanimalo, a srednja medicinska škola je davala dobar temelj za prirodne znanosti. Imam dobru memoriju i mislim da u svakom poslu treba težiti perfekciji, ali nitko nije, i ne treba biti, savršen. Sviđali su mi se strani jezici, ali za to je trebalo otići u Zagreb, za što nije bilo dovoljno novca. Danas govorim engleski, finski, švedski, talijanski, španjolski i portugalski uz materinski hrvatski.
I doktorirali ste u rekordnom roku!?
– Bio sam oslobođen magisterija zbog visokog prosjeka. Doktorirao sam u 27. godini i onda bio najmlađi doktor medicinskih znanosti u Hrvatskoj.
Koja je bila tema vašeg doktorata?
– Tema je bila iz humane embriologije: rani razvitak humane hipofize. Od druge godine studija sam počeo raditi s prof. dr. Mirnom Saraga-Babić, što je rezultiralo zanimljivim spoznajama i otkrićima koje smo objavili. Za znanstveni rad i uspjehe u studiju dobio sam tri puta Rektorovu nagradu Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Lijepo je bilo truckati se vlakom u Zagreb na ispite, biti na brucošijadi, pa spavati kao klošar s prijateljima u čekaonici željezničkog kolodvora. Obišao sam Europu Inter-Railom kao student, sjećam se spavanja u vreći na bruxelleskom kolodvoru, a iz Barcelone sam natrag u Split pošao s nekoliko boca vode i vrećicom keksa jer sam solidan džeparac potrošio na gluposti, ali bilo je zabavno.
A onda ste otišli u u Helsinki!
– Otišao sam na šest mjeseci u Finsku sa stipendijom za doktorat. Tada je u Hrvatskoj počeo rat, ali sam se vratio u Split dok su još trajale uzbune. Bio sam na klinici Sveti Duh u Zagrebu kao znanstveni novak, ali kako nisam mogao dobiti specijalizaciju ni stalni posao, morao sam se domisliti što u budućnosti. Već sam znao poprilično finski jezik, kupio avionsku kartu u jednom smjeru i s turističkom vizom na tri mjeseca i jednim ovećim kovčegom preselio se u Helsinki 1992. godine, bez velikih očekivanja, doslovno trbuhom za kruhom. Tada je u čitavoj Europi bila financijska kriza, a u Finskoj je 20 posto liječnika bilo nezaposleno. Radio sam nekoliko mjeseci kao znanstveni pripravnik na odjelu za ultrazvuk, usavršavao finski i naučio švedski. Finska je službeno dvojezična zemlja i morate znati oba jezika ako imate radno mjesto u društvenom sektoru. Nakon toga sam se prijavio na specijalizaciju i od 40 kandidata su izabrali mene. Nisam mogao biti sretniji. Danas sam predstojnik odjela za prenatalnu dijagnostiku Sveučilišne bolnice i profesor Medicinskog fakulteta u Helsinkiju i uživam raditi sa studentima.
Kako ste se snalazili u Finskoj, kako su vas prihvatili?
– Pomogli su mi prijatelji i saznanje da se uvijek mogu vratiti na “roditeljske jasle” ako štogod zapne. No, sam sebi sam najviše pomogao magarećom upornošću. Najteže je bilo prilagoditi se na ekstremne svjetlosne prilike: od studenog do veljače samo nekoliko sati šturog dnevnog svjetla, a od svibnja do kraja srpnja nema mraka, ali sad sam se potpuno navikao. Hladnoća mi nije nikada pričinjavala problem i volim snijeg. Imam stan na obali, otplaćujem kredit, uživam u sauni, koja u stanu nije statusni simbol jer je ima svaki stan veći od dvosobnoga. U kući uzgajam agave i oleandre koje sam počupao u bratovu vrtu, živa istina. Ovdje nikada nije dosadno.
Da biste i drugima olakšali komunikaciju, napisali ste i hrvatsko-finski rječnik. Kako ste došli na tu ideju?
– Kao što sam rekao, sviđali su mi se strani jezici, a u početku je trebalo zaraditi za život gdje možeš. Preko prijatelja sam stupio u kontakt s finskim Ministarstvom obrazovanja, koje je dalo listu od otprilike 3000 riječi za prijevod na razne egzotične jezike, među ostalim i na hrvatski. To je bio više rječnik pojmova nego pravi rječnik, ali dugo nije bilo ničega drugoga, dok prije nekoliko godina nije izišao pravi “debeli” finsko-hrvatski rječnik s prof. Radom Borić kao autoricom, mojom prijateljicom, dugogodišnjom lektoricom hrvatskog jezika na Sveučilištu u Helsinkiju. Imam samo jedan primjerak tog rječnika, koji je fotokopiran prije 20 godina u nekoliko tisuća primjeraka.
Osim rada na klinici, niste zapustili ni znanstveni rad! Jedan ste od rijetkih kirurga koji obavlja operacije na nerođenom fetusu!?
– Imam 44 znanstvena rada, od kojih je jedan izišao u najprestižnijem časopisu u medicini – “New England Journal of Medicine”, što je san svakog znanstvenika. Bavim se više porodiljstvom i perinatologijom, a najviše me zanima fetalna dijagnostika i terapija. U bolnici sam jedan od dvoje kirurga koji obavljaju zahvate na nerođenom fetusu, transfuzije krvi, korekcije teških poremećaja srčanog ritma ubrizgavanjem lijekova izravno u pupčanu venu, različite metode fetalne kirurgije… Prije desetak dana smo imali fetus sa sumnjom na potpuni nedostatak grkljana pa smo ga porodili carskim rezom EXIT procedurom (ex utero intrapartum treatment). To znači da se carskim rezom porodi samo glava i jedna ručica preko koje se oksimetrijom nadzire djetetovo stanje. Dok je dijete još ovisno o posteljici, anesteziolog ima dovoljno vremena za pristup dišnim putevima, a maternica se drži u relaksiranom stanju. Tijekom takvog carskog reza izvršili smo hitnu traheotomiju. Da nismo imali dijagnozu i da se dijete nije porodilo na taj način, ne bi imalo nikakve šanse.
Koliko često dežurate, može li se liječnik u Finskoj obogatiti?
– Dežuram dva puta mjesečno. Na dežurstvu su u bolnici koja obavlja 6000 porođaja, većinom rizičnih, godišnje dva specijalizanta i jedan specijalist i posla je preko glave. Naši specijalizanti već sami znaju puno toga operirati kada dođu u završnu fazu specijalizacije, inače bi bilo nemoguće sve to obaviti utroje. Inače, “obični” porođaj ovdje nadziru primalje koje su fakultetski obrazovane, a liječnik je samo konzultant. Što se plaće tiče, dobra je i dostatna za normalan pristojan život. Ovdje se od medicine ne može obogatiti, a zar je to uopće životni cilj? Puno putujem, obišao sam deset zemalja, od otočja Vanuatu, Cap Verdea do Patagonije i Laosa, i potrošio puno novca, ali me upravo ta putovanja čine bogatim, a ne novac na banci. Nemam auto, niti mi treba. Putujem poslovno, predajem godišnje na desetak kongresa i simpozija, a na isto toliko odem kao slušatelj.
Možete li iz sadašnje perspektive povlačiti neke usporedbe s radom u Hrvatskoj. Hoće li se te razlike smanjiti ulaskom Hrvatske u EU?
– Mislim da nisam prava osoba za usporedbu Finske i Hrvatske, jer već 20 godina živim u Finskoj i ne mogu detaljno pratiti zbivanja u Hrvatskoj. Ima puno dobrih stvari u Europskoj uniji, ali i onih kakve ne bi trebale biti: masivna birokracija koja jako puno košta, blaga dominacija velikih zemalja, ali mislim da je dobro što ulazimo u EU, posebice za mlade i školovane ljude. Nadam se da ćemo uspjeti zaštititi naše interese i identitet na razuman način i da ćemo ulaskom više dobiti nego izgubiti. Ne možemo ostati sami i izolirani. To je moje mišljenje, ali, naravno, ima i drukčijih.
Pomaže sirotinji iz Afrike i Azije
Na svakom mjestu zemaljske kugle čovjek može biti sretan ako nađe svoj smisao. Treba biti zadovoljan onim što imaš i biti skroman, živjeti svoj život, a ne tuđi. Nadam se da će i Hrvatska uskoro postati zemlja u koju će se ljudi doseljavati, a ne samo dolaziti kao turisti koji se vrate ili ne vrate. Kada na našim ulicama bude više egzotičnih lica, to će značiti da smo atraktivni. Na svojim putovanjima sreo sam zanimljive ljude i upoznao se s najvećom bijedom. Na putu u Gambiju sam upoznao mladu samohranu majku kojoj je suprug umro od malarije i s bebom je na plaži prodavala voće, nije prosila. Nakon toga svakog joj mjeseca pošaljem malu sumu novca, dovoljnu za hranu i buduće školovanje njezina djeteta. A obrazovanje je jedini put iz siromaštva. U Kambodži sam upoznao djevojčicu i dječaka kojima su roditelji ubijeni u ratu, sami žive i brinu se za sebe tako što prodaju turistima hladnu vodu. I njima šaljem pomoć za osnovne potrebe.
Plivanje, sauna, karaoke…
Imate li problema s nostalgijom…?
– Nemam, ja sam čudna ptica “on-off”. Kad sam u Hrvatskoj, ne nedostaje mi Finska, a u Finskoj mi ne fali Hrvatska, osim obitelji. Gotovo svaki dan zovem roditelje i bratovu obitelj, krug prijatelja se suzio na dva-tri frenda u Hrvatskoj i isto toliko u Finskoj. Nemam Facebook, radije prošetam i “uživo” se vidim s prijateljima, idem na plivanje ili se zimi nakon saune ubacim u mrzlu vodu na nekoliko minuta ispred moje zgrade, što je ovdje uobičajen način održavanja kondicije. Obožavam karaoke, tu nije bitno pjevate li dobro ili ne, bitno je da zabavite sebe i druge, a ja sam kao 17-godišnjak ušao u finale Glasa Kaštela, na kojemu nisam sudjelovao jer sam se morao pojaviti u vojsci, ha-ha… Ne mogu reći da sam se baš na prvi pogled zaljubio u Finsku, ali su mi se u međuvremenu poklopile kockice i uživam jer sam pronašao svoj kutak. Životni standard i kvaliteta života je ovdje na visokoj razini, pa je Helsinki već mnogo godina na “top 10” listi svjetskih metropola u kojima se najljepše živi, a to znači: gradski transport, čistoća zraka, ekologija, usluge, kultura, sigurnost. Nema glamura, nije to Pariz ili London. Životne vrijednosti su ovdje možda malo drukčije nego u Hrvatskoj, što je prirodno. Kad su Finci provodili anketu i pitali građane čemu u društvu najviše vjeruju, većina ih je rekla – znanosti, poštenju i policiji, pa vi sada procijenite. Ovdje je trideset posto ljudi starijih od 25 godina s fakultetskom neobrazbom, i školski sustav im je proglašen najboljim na svijetu.
Ne planiram povratak u domovinu
– Za sada ne planiram povratak u Hrvatsku, u mirovini ću vjerojatno stare kosti grijati u nekoj maloj morskoj vali ili se šetati po splitskoj Rivi. Sada dolazim dva-tri puta godišnje, a i moji dođu u Finsku jednom godišnje. Surađujem sa splitskim medicinskim fakultetom i mnogim kolegama. Inače, Finska više nije tako daleko, iz Splita u Helsinki se leti izravno svaki dan od kraja travnja do listopada. Poručio bih još samo jedno: učite strane jezike, to je put za uspjeh.
Od Arapa kupujem varaždinski kupus
Nikako ne volim finsku hranu, pa sam sebi kuham. Iznimke su raznovrsne bobice i gljive koje su fantastične i rastu posvuda u čistoj prirodi. Sve se ovdje može kupiti, od vegete do cedevite, a u Arapa se može naći i vakumiranog varaždinskog kupusa za dobru sarmu, he-he (sinjski geni, op.a.).