Krumpiri se još vade širom Zadarske županije. Ova kultura, jedna od najraširenijih na svijetu budući da ju nije teško uzgajati, zahvalna je za ishranu jer se gomolj iskorištava skoro u cijelosti, a sprema ga se na sve moguće načine i kao dodatak mnogim jelima od mesa, ribe i povrća. Mladi krumpir k tome sadrži i mnoge zdrave sastojke: vitamine B i C, fosfor, kalij, magnezij, niacin te više za organizam iskoristivog željeza od ikojeg drugog povrća, a ima malo kalorija.
Prinos gomolja, njegov broj, krupnoća i kvaliteta ovise o količini i rasporedu padalina tijekom vegetacije. Krumpiru odgovara temperatura bez velikih kolebanja tijekom vegetacije kao i za vrijeme zimskog mirovanja gomolja u skladištu.
Više od tisuću vrsta
Minimalna temperatura zemljišta pri sadnji mora biti 6-8 °C. Stabljika s lišćem smrzava na -1 do -2 °C. Optimalna temperatura za rast gomolja jest 17-20 °C. Na višim temperaturama formiranje gomolja i prinosi smanjuju se, a na temperaturi višoj od 30 °C rast gomolja potpuno prestaje.
Najpogodniji su lakši tipovi tla – propusna, rastresita, pjeskovito-humusna
i pjeskovito-ilovasta tla s mrvičastom strukturom, bogata mineralnim i organskim materijama s povoljnim vodozračnim obilježjima. Ne odgovaraju mu teška zamočvarena tla s visokom razinom podzemnih voda. Podnosi kiseliju reakciju tla, a optimalni pH jest 5,4-6,5, istražili su dipl. ing. Siniša Hrgović i ing. Ivan Korunek iz Hrvatskog zavoda za poljoprivredno savjetodavnu službu HPK.
Danas je poznato više od tisuću vrsta krumpira koji je kao namirnica u Europu stigao krajem šesnaestog stoljeća, ali se nije odmah počeo uzgajati. Neko vrijeme europski poljoprivrednici nisu niti znali kako pa su u Francuskoj umjesto podzemnog gomolja kuhali lišće nadzemne stabljike koje nisu za jelo i publika je bila razočarana. Tek je u sedamnaestom stoljeću počeo organizirani uzgoj krumpira i to najprije u Irskoj gdje je postao i ostao do danas jedan od najvažnijih sastojaka nacionalne kuhinje. Potom se krumpir proširio u Njemačkoj i Poljskoj, a potom, dosta polagano i u ostalim europskim zemljama. Kasno je stigao i u naše krajeve. Tek u prvoj polovici XIX. stoljeća, najprije francuska, a zatim i austrijska uprava, različitim, ponekad i prisilnim mjerama uvode krumpir kao raširenu poljoprivrednu kulturu. Otada je postao toliko prihvaćen da nam je danas teško povjerovati da ga seljaci nekad nisu htjeli uzgajati.
Najukusniji iz Mazina
Rašireno je mišljenje da je najukusniji krumpir iz Mazina, mjesta na krajnjem sjevernom dijelu Zadarske županije u Općini Gračac. Još početkom prošloga stoljeća ga se vozilo ne samo u Zagreb, nego i u Beč. Mnoga mjesta širom županije, također posebno cijene svoj krumpir osobito mladi, onaj izvađen prije fiziološke zrelosti.
Kobila Beba posljednja u Debeljaku
Nenada Strenju smo zatekli kako vadi krumpir na poljima ispod zaseoka Dubrava u Debeljaku. No, on to radi na poseban način, uz pomoć konja, točnije kobile Bebe kojoj je 21 godina.
– Jedina je još ostala i u Debeljaku i u Galovcu. Radni konj ne postoji više ovdje. Ima onih za jahanje, ali radnih ništa, kaže Strenja koji se svoga ipak nije htio riješiti.
– To je obiteljska tradicija. Rodija sam se uz konje i tako sam nastavio, iako od toga vam nema neke koristi. Ali je gušt. Svak’ ima neku svoju zanimaciju, neki gušt, a meni je to ona. Pomogli smo izvaditi krumpire susjedima, izorem s njom vinograd, i nemate nikakvih problema, veli nam Nenad Strenja, dok mu djeca Šime, Iva i Ena kupe krumpire u sigalj. Lijepa slika iz Debeljaka. Za pamćenje, pogotovo što ju je sve teže vidjeti na ovim prostorima.