Informaciju po kojoj bi CO2 proizveden u TE Plomin C mogao završavati u podmorju u blizini Dugog otoka načelnik Općine Sali Zoran Morović ocijenio je neslanom šalom i idejom izvan svake pameti.
Naime, prema europskoj Direktivi o industrijskim emisijama investitori u elektrane čija snaga prelazi 300 MW moraju planirati i sustav koji obuhvaća zahvaćanje, transport i pohranu proizvedenog CO2, a nazivna snaga Plomina C s ugljenom kao pogonskim energentom iznosila bi 500 MW. Ovakav Plomin C trebao bi zamijeniti TE Plomin 1 snage 120 MW unatoč tome što Prostorni plan Istarske županije predviđa izgradnju trećeg bloka TE Plomin s plinom kao pogonskim gorivom i snage koja ne prelazi 125 MW.
Dugi otok najbliži Plominu
Prema izjavi koju je za portal Energetika-net dao prof. dr. sc. Bruno Saftić sa Zavoda za geologiju i geološko inženjerstvo Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu koji je ujedno bio i voditelj izrade studije kojom je HEP-u ponuđeno rješenje zbrinjavanja CO2 iz Plomina “investitor u TE Plomin C odlučivat će hoće li raditi kaptiranje i skladištenje CO2 ili mu je isplativije kupovati kvote”. Upravo je u spomenutoj studiji kao jedno od mogućih “skladišta” CO2 predložen slani vodonosnik u podmorju 10 milja od Dugog otoka, koji je od Plomina udaljen 140 kilometara zračne linije.
Prema dostupnim stručnim procjenama zahvaćanje i skladištenje CO2 postat će isplativo tek kada cijena ispuštenog CO2 dostigne 70 eura po toni. Trenutna cijena iznosi osam eura po toni, a procjenjuje se kako će se do 2020. popeti na 20 eura/t. Istodobno troškovi zahvaćanja i skladištenja CO2 iznose oko 40 eura/t za elektrane na ugljen, te 90 eura/t za one na prirodni plin.
Škrlec: Apsolutna nepropusnost ne postoji
Donedavni pomoćnik ministra zaštite okoliša i prirode, redoviti profesor na Fakultetu elektronike i računarstva, prof. dr. sc. Davor Škrlec, pojasnio nam je kako je riječ o lokaciji u moru s vanjske strane Dugog otoka koja je otkrivena probnim bušotinama Ine za naftu i plin i koja je, kao jedna od mogućih lokacija za skladištenje CO2 predložena u dopuni Studije utjecaja na okoliš zahvata termoelektrane Plomin C, te kako adekvatne lokacije postoje još na području savskog i dravskog bazena. Plomin 3 bi mogao početi s radom 2018. ili 2019. godine, ali HEP nije dužan izgraditi taj sustav prije 2020., napomenuo je Škrlec.
– Riječ je o deponiranju CO2 utiskivanjem ispod nepropusnog sloja u prostor ispunjen pijeskom i slanom vodom na način da se probija nepropusni sloj. Na toj lokaciji postoji adekvatna geološka struktura, ali bi daljnja detaljna istraživanja tek trebala pokazati ima li dovoljno kapaciteta za radni vijek termoelektrane i drugih industrijskih postrojenja i koliki je dnevni kapacitet utiskivanja CO2. Kao dio sustava za utiskivanje bilo bi potrebno izgraditi nekoliko platformi, sa 10 do 12 bušotina po svakoj, koje bi se koristile za utiskivanje. Riječ je o geološki stabilnom području koje nije podložno potresima, ali uvijek postoji mogućnost od ispuštanja CO2 u atmosferu jer apsolutna nepropusnost ne postoji. Kako bi se dodatno istražili kapacitet dnevnog utiskivanja i propusnost nepropusnog sloja, prema izjavama stručnjaka potrebne su najmanje dvije godine istraživanja. Potrebno je izraditi i studiju utjecaja na okoliš za cijeli transportni sustav CO2 za što je također potrebno vrijeme i upitno je postoji li u Hrvatskoj institucija koja ima potrebne kvalifikacije, kazao je Škrlec, napominjući kako Republika Hrvatska još uvijek nije implementirala Direktivu EU kojom se propisuju postupci istraživanja i skladištenja CO2.
Hoće li sve platiti porezni obveznici?
– U Hrvatskoj ne samo da se ne provodi direktiva EU o zahvaćanu i skladištenju CO2 (CCS-u) koja nalaže da se u planiranju svih termoelektrana većih od 300 MW mora obraditi transport i pohrana CO2 i pokazati je li to fizički i financijski izvedivo te predložiti lokacije za pohranjivanje, nego ne postoji niti zakonski okvir koji bi regulirao čija je obaveza plaćati dugoročno održavanje spremnika CO2. U Njemačkoj je to, primjerice, prvih 30 godina dužan činiti investitor u termoelektranu. Bez zakonskog okvira, velika je mogućnost da bi ta obaveza, zajedno s troškovima, spala na državu, odnosno na porezne obveznike, upozorila je fizičarka Gordana Dragičević, aktivistica Zelene akcije, navodeći kako je tehnologija zahvaćanja i skladištenja CO2 (CCS) “eksperimentalna, vrlo skupa i zasad neučinkovita tehnologija, a potencijalno je i opasna.”
– Lokacije za pohranjivanje su nedovoljno istražene, a u Hrvatskoj su potpuno neistražene. Fosilna goriva su energenti prošlosti, a čak i da je CCS tehnološki izvediv, upitno je bi li uopće pridonio ukupnom smanjenju emisija stakleničkih plinova, zaključila je Dragičević.
