U godinama prije Domovinskoga rata na području današnje Zadarske županije uzgajao se bijeli luk ili češnjak na površini od 157 ha, najviše u benkovačkom kraju gdje je tada utvrđena autohtona sorta brgudski ozimi. Današnja proizvodnja se procjenjuje na oko dvadesetak hektara, a sadni materijal nije ujednačen. Stoga se na ovim prostorima pokrenuo projekt analize i provjere izvornosti sadnoga materijala s konačnim ciljem zaštite i brandiranja ovog vrijednog i zdravog povrća koje se oduvijek uzgajalo i na području Bukovice i Ravnih kotara, tako i u priobalju i na otocima.
Luk kao vino
– Trenutačno je najvažnije detektirati vrste i uspostaviti pravi brand ovdašnjega luka, kulture koja se ovdje oduvijek uzgajala i s kojom možemo biti konkurentni i koja je dio naše tradicije, kazao nam je pročelnik Županijskog ureda za poljoprivredu Danijel Segarić, koji nam otkriva da će se za projekt istraživanja i zaštite češnjaka naći i sredstva u Županijskom proračunu.
– Nešto više o svemu tome ću vam moći reći u rujnu mjesecu, no za sada je važno da se projekt provodi. Provodi se zajedno s Poljoprivrednom savjetodavnom službom i Udrugom za proizvodnju češnjaka Zadarske županije Rešta iz Benkovca za čije je pokretanje zaslužna mr. sc. Ana Grgas te prof. dr. sc. Josipa Borošića sa Zavoda za povrtlarstvo Agronomskog fakulteta iz Zagreba. Zahvaljujući tome što su proizvođači okupljeni u udrugu možemo nastaviti pružati pomoć i u organizacijskom i edukacijskom vidu kao i pokušati i u ovu proizvodnju preusmjeriti određena sredstva iz namjenskih fondova. S lukom bi trebalo ići kao i vinogradarsko-vinarskom proizvodnjom, istaknuo je Segarić.
U Rodaljicama kod Paića
U Rodaljicama smo posjetili obitelj Paić koja se uključila u Udrugu i u projekt oživljavanja i brandiranja ove proizvodnje.
– Prije se ovdje luk sadio za prodaju. Bile su zadruge koje su imale dućane s maloprodajom. Također se otkupljivalo i išlo za Plivu i druge farmaceutske industrije. Tijekom rata ovdje bili ostali naši starci, oni su sadili za sebe, također, a sad je takvo stanje da nema više otkupa: sadiš, držiš u kući, ako prodaš – prodaš, a ako ne prodaš baciš, kaže nam Branimir Paić i dodaje da su na ovom području zemlje teške i tvrde.
– Na ovom dijelu to su zemlje crvenice, one su rodne, ali su teške. Njima treba svakih 15 dana kiše da bi nešto rodilo. I zato sad jesenske kulture, ako će ići, ići će. Luka smo stavili oko tisuću kvadrata, imamo jedno 400 pletenica. Mi ih ne važemo, nego pletemo, pojašnjava nam Paić, a o prodaji kaže sljedeće.
Prekupci ucjenjuju
– Prodaja je ovakva: nosiš desetog u misecu u Benkovac na sajam i ako prodaš prodaš. Ovi prikupci kad dođu, oni te ucjenjuju. U Zadru prodaju po 150 kuna, a ovdje nama daje 50 i ‘ko je tu budala, pita se Pajić koji se prisjetio kako je luk s ovih prostora u bivšoj državi bio zaštićen pod nazivom “brgudski luk”.
– On je tad bio zaštićen i bilo je otkupa. Bilo je otkupa svega, ne samo luka. Jer ne može čovjek i proizvoditi i ići prodavati. Razgovaralo se s predstavnicima trgovinskih lanaca i oni su kao rekli osnivajte zadruge, nami triba pet vagona, a da mu dođemo mi sa pet vagona, onda bi nam rekao da mu ne triba nego vagon. To vam je tako, oni ucjenjuju za proizvode, uvezao iz Kine i prodaje i diktira tempo cijene. Luk je sada precijenjen. Ne može luk biti 150 kuna, to je 4 kune glavica. Nemoguće. On je maksimalno 2 kune i nema tu. Ali netko diže i “pumpa” te cijene, naglasio je Branimir Pajić.
U susjednom Lisičiću proizvodnjom bijelog luka bavi se Nikola Golem koji nam je pokazao svoju ovogodišnju proizvodnju:
– Žena ga je samo plela dvadeset dana, kaže Golem pa nastavlja:
– Narod naš, mi smo vam navikli svaštariti. A ispod hektar i dva, nema tu isplativosti. Onda se može dati jeftinije i na kile, iako pletenje u rešte, to je kod nas je tradicija, a i kad se izračuna cijena vam dođe isto. Evo, meni kažu neki našli su luk po 30 kuna kilo. A ja dajem moju reštu po 10 eura, a u prosjeku imaju preko 2 kila, što znači da opet dođe na isto, ističe Golem, dodavši da on može prodavati i na kile, ali ne po cijeni onog kineskoga.
Problemi s koncesijom
– Ovaj niti je prskan niti išta, a osim toga, ove godine ga je i propalo. Dosta ga je propalo jer ga je crv neki pogriza, a i uvjeti su bili ekstremni.
Danas se bijeli luk sve više sadi i u Lisičiću, gdje to za razliku od okolnih mjesta, nije uvijek bio običaj.
– Ovdje u Lisičiću su se ljudi više bavili kamenom i nisu ga toliko sadili, a odmah prvo selo do nas, Brgud, oni su živili od luka. No sad ima nas 2-3 što smo počeli više, veli nam Niko Golem koji kani povećati svoju proizvodnju te je bio zainteresiran i za koncesiju državnog zemljišta, no tu su se pojavile kod nas, nažalost, već uobičajene teškoće.
– Kod nas je malo zemlje, dosta je isparcelirana i ja sam pokušao ići u Šumariju i tražiti koncesiju. Ali oni mi kažu da se to daje samo za dugogodišnje nasade. Kao da je bitno dugogodišnji ili jednogodišnji? Nego izgleda da je najbolje da je ledina. To je politika, ako imaš veze dobit ćeš sve, bio luk, bile breskve, a ja ih pitam koliko bi mi trajala procedura, kažu mi 3-4 godine dok bi se sve to odobrilo. A meni je 55, to znači dok to sve prođe 60, a onda to sve triba samliti, to je krš, imao bi prvu berbu negdi sa 65. I tako mislim, a od tog nema ništa, naglasio je Golem, koji je razmišljao da možda uzme zemlje u Brgudu koju se može naći po prihvatljivoj cijeni, ali ni to nije bez rizika: često su dokumenti za ta zemljišta nesređeni i problematični.
– Ja ću ove godine hektar posaditi pa ćemo viditi, ako bude išlo, dobro je, a ako ne bude, a što ću mu ja, ali mislim da bi moglo ići. Kad bi se dobio taj brand, onda bi to išlo vani, tražili bi ga sigurno. I nekad su ga tražili i Nijemci i Španjolci i Portuglaci i Poljaci, zaključio je Niko Golem.
