Ovo ljeto za Dijanu Doboš bilo je dugo, suho, vruće i – vatreno. Zapravo, ona će radije reći ‘požarno’ jer ipak razgovaramo s jedinom ženom u Hrvatskoj i jednom od rijetkih u Europi koja je pilot protupožarnog zrakoplova kanadera. No, nije Dijana samo u tome prva. Ova simpatična 36-godišnja Slavonka prva je pilotkinja hrvatskih zračnih snaga uopće, ali i prva žena koja je letjela u vojnoj akrobatskoj skupini “Krila Oluje”.
Do danas, u povijesti zrakoplovstva svega je pet žena na svijetu koje su se bavile akrobatskim letenjem! A ova iz naše priče dobila je rijetku čast da se jedna od akrobatskih figura, koju ovi nebeski majstori izvode u zraku, nazove njezinim imenom – Dija. Sve nabrojeno dokazuje kako se krhka, ali odlučna bojnica Doboš u izrazito muškom okruženju vojnog zrakoplovstva i više nego dobro snalazi. Ako nju pitate, sve te muško-ženske podjele nametnuti su i nepotrebni stereotipi s kojima ona, uvjerili smo se, vrlo lako izlazi nakraj.
– Meni su ljudi oduvijek bili osobe, a ne muškarci i žene. Ne volim nikakva tipiziranja te vrste. I ja letim kao pilot, a ne kao žena. Svatko od nas je individualac, ali u svakom muškarcu ima malo žene i obrnuto. To vam mogu sa sigurnošću reći nakon ovoliko godina druženja s muškarcima – smije se Dijana.
U 93. zrakoplovnoj bazi na Zemuniku, gdje je sjedište protupožarne eskadrile i njezino radno mjesto kad nije u zraku, sezona traje još kojih 10-ak dana. Ali, samo na papiru. Ljetnu ludnicu već je dobrano zamijenio pravi jesenski “zen”, kanaderi su parkirani na stajanci, a kišni oblaci koju se nadvili nad bazom bili su znak kako “protupožarci” toga dana sigurno neće u akciju.
I taman kad smo pomislili kako će je kišne kapi razveseliti, Dijana nam odgovara:
– Ne volim kišu. Kiša znači da nema letenja.
Otkako je 2008. sjela u 20 tona tešku žutu grdosiju, čije je puno ime Canadair CL-415, za Dijanu je ovo bilo ljeto bilo definitivno najveći izazov. Povratak nakon rodiljnog dopusta, za sretnu mamu dvogodišnjeg sinčića, bio je pravo vatreno krštenje. Priznat će, bilo je teško i opasno. I u zraku i na moru, pogotovo kad vjetar je dizao velike valove.
– Visoka temperatura, velika zadimljenost, vatra koja se naglo širi, diže u zrak ptice i kukce. Sve to leti zajedno s nama. Često se znalo dogoditi da je požar bio blizu neke marine. Tamo gdje mi moramo pokupiti more, ljudi voze skutere, plove jedrilice… a mi nemamo semafor da ih zaustavimo. Kako se snalazimo? Svakako. Pokušavamo ih izbjeći, a ako nam ne ide za rukom, onda zovemo pomorsku policiju. Uz radiovezu s vatrogascima na zemlji i druge naše kolege na nebu, i to sve na jednom zgusnutom prostoru punom dima u kratko vremenskom roku…
Da, može se reći da je to što radimo poprilično opasno – prepričava nam Dijana svoje uobičajene radne uvjete. Pitanje se nameće samo od sebe. Kako se nosite s time?
– Jednostavno. Dok ste gore, ne razmišljate o tome jer ste za takve situacije obučeni. Znate da je cilj ugasiti vatru i pritom nikoga ne ozlijediti. Ono što se može, rješavate rutinski, a ostalo svojom kreativnošću – mirno odgovara pilotinja kojoj je upravo jedna takva situacija, veliki požar u unutrašnjosti Istre, još uvijek u friškom sjećanju.
– Bio je kraj ljeta, taj dan bila je ludnica. Gorjelo je po cijeloj obali, svi su avioni bili u zraku, a mi smo kao jedina posada poslani u Istru. Kad smo došli na teren, promjer požarišta bio je oko 600 metara, a mjesto odakle smo trebalo pokupiti vodu kojih deset minuta daleko.
Kad smo se vraćali s vodom i okrenuli avion prema požarištu, imali smo što vidjeti. Požar se pomakao za čak dva kilometra, ispod nas gljiva velika kao atomska bomba! Taj smo požar gasili sedam sati, a za to vrijeme vatra se pomakla za tri sela. Gasili smo tako nisko i toliko u blizini kuća da smo mogli vidjeti ljude kako trče iz svojim domova jer im se vatra već bila opasno približila. Na kraju dana, zajedničkim snagama nas u zraku i vatrogasaca na kopnu, ipak smo ga uspjeli ugasiti – priča Dijana.
Prije nego se priključila “protupožarcima” Dijana je sedam godina radila kao nastavnik letenja, iza nje je bilo četiri godine staža u akro grupi, ali i sve više želje za promjenom. Da iskustvo koje je sakupila i praktično iskoristi u nekoj operativnoj postrojbi. Mogla je birati: MIG-ovi ili protupožarna eskadrila.
Znajući da budućnost mlazne avijacije u nas baš i nije ružičasta, Dijana nije puno dvojila. Odluka je pala na – kanadere. U posadi je na mjestu kopilota, a njezina je uloga da avion dovede u što povoljniji položaj kad njezin kapetan donese odluku o izbacivanju vode na požarište. Kako ona slikovito opisuje raspored posla, kapetan kanadera drži volan, a kopilot gas. Dodatan joj je motiv za ulaz u “protupožarce”, kaže, bio osjećaj da radi nešto dobro. I plemenito.
– Ludo zvuči da vas ljudi vole zato što im bacate vodene bombe. Ali, istina je. Ljudi nas vole kad napravimo svoj posao i to je baš super! – smije se simpatična Slavonka. A koliko ih cijene, govori i posebno priznanje koje će cijela eskadrila dobiti od Hrvatske turističke zajednice za savršeno odrađen posao u ljetnoj sezoni. Bolji kraj vatrenog ljeta nisu ni mogli zamisliti.
Dijanina ljubav prema letenju proizišla je iz tužne prognaničke priče koju je proživjela kao djevojčica potjerana iz Tenje u Osijek.
– Znate kako djeca imaju svakojake lude želje i ideje? Tako sam ja negdje u Osijeku vidjela oglas za padobranstvo i pomislila kako bi to mogao biti dobar način da barem iz zraka ponovno vidim svoju kuću u Tenji. Tako sam zapravo prvi put otišla na aerodrom, tamo vidjela svakakve letjelice, avione, zainteresirala se i krenula letjeti na cessni.
Bio je to početak četvrtog razreda moje srednje škole i pitanje o mojoj budućnosti nekako se nametnulo samo od sebe. A ja sam mislila kako bi baš bilo lijepo da mi hobi postane posao – prisjeća se Dijana. Tako je i bilo. Ubrzo, 1994. godine upisala sam smjer aeronautike i postala dio trećeg naraštaja vojnih pilota.
Jako dobro, kaže Dijana, dodajući kako im baš činjenica da dijele i profesionalni put, značajno olakšava svakodnevnu organizaciju života.
– Tajna svega je dobra komunikacija i razumijevanje. On najbolje zna što ja proživljavam, a kod ovog specifičnog posla, to je jako važno. To nije nešto što odradite osam sati i odete doma, već nešto što vas prati svih 24 sata. Tako smo naučeni otkad smo bili kadeti i zato ta druga osoba, koja zna o čemu govorite i što vas muči, može puno pomoći. Upravo zato što se dobro razumijemo možemo si dobro organizirati život – kaže Dijana.
Ovo ljeto za Dijanu Doboš bilo je dugo, suho, vruće i – vatreno. Zapravo, ona će radije reći ‘požarno’ jer ipak razgovaramo s jedinom ženom u Hrvatskoj i jednom od rijetkih u Europi koja je pilot protupožarnog zrakoplova kanadera. No, nije Dijana samo u tome prva. Ova simpatična 36-godišnja Slavonka prva je pilotkinja hrvatskih zračnih snaga uopće, ali i prva žena koja je letjela u vojnoj akrobatskoj skupini “Krila Oluje”.
Do danas, u povijesti zrakoplovstva svega je pet žena na svijetu koje su se bavile akrobatskim letenjem! A ova iz naše priče dobila je rijetku čast da se jedna od akrobatskih figura, koju ovi nebeski majstori izvode u zraku, nazove njezinim imenom – Dija. Sve nabrojeno dokazuje kako se krhka, ali odlučna bojnica Doboš u izrazito muškom okruženju vojnog zrakoplovstva i više nego dobro snalazi. Ako nju pitate, sve te muško-ženske podjele nametnuti su i nepotrebni stereotipi s kojima ona, uvjerili smo se, vrlo lako izlazi nakraj.
– Meni su ljudi oduvijek bili osobe, a ne muškarci i žene. Ne volim nikakva tipiziranja te vrste. I ja letim kao pilot, a ne kao žena. Svatko od nas je individualac, ali u svakom muškarcu ima malo žene i obrnuto. To vam mogu sa sigurnošću reći nakon ovoliko godina druženja s muškarcima – smije se Dijana.
U 93. zrakoplovnoj bazi na Zemuniku, gdje je sjedište protupožarne eskadrile i njezino radno mjesto kad nije u zraku, sezona traje još kojih 10-ak dana. Ali, samo na papiru. Ljetnu ludnicu već je dobrano zamijenio pravi jesenski “zen”, kanaderi su parkirani na stajanci, a kišni oblaci koju se nadvili nad bazom bili su znak kako “protupožarci” toga dana sigurno neće u akciju.
I taman kad smo pomislili kako će je kišne kapi razveseliti, Dijana nam odgovara:
– Ne volim kišu. Kiša znači da nema letenja.
Otkako je 2008. sjela u 20 tona tešku žutu grdosiju, čije je puno ime Canadair CL-415, za Dijanu je ovo bilo ljeto bilo definitivno najveći izazov. Povratak nakon rodiljnog dopusta, za sretnu mamu dvogodišnjeg sinčića, bio je pravo vatreno krštenje. Priznat će, bilo je teško i opasno. I u zraku i na moru, pogotovo kad vjetar je dizao velike valove.
– Visoka temperatura, velika zadimljenost, vatra koja se naglo širi, diže u zrak ptice i kukce. Sve to leti zajedno s nama. Često se znalo dogoditi da je požar bio blizu neke marine. Tamo gdje mi moramo pokupiti more, ljudi voze skutere, plove jedrilice… a mi nemamo semafor da ih zaustavimo. Kako se snalazimo? Svakako. Pokušavamo ih izbjeći, a ako nam ne ide za rukom, onda zovemo pomorsku policiju. Uz radiovezu s vatrogascima na zemlji i druge naše kolege na nebu, i to sve na jednom zgusnutom prostoru punom dima u kratko vremenskom roku…
Da, može se reći da je to što radimo poprilično opasno – prepričava nam Dijana svoje uobičajene radne uvjete. Pitanje se nameće samo od sebe. Kako se nosite s time?
– Jednostavno. Dok ste gore, ne razmišljate o tome jer ste za takve situacije obučeni. Znate da je cilj ugasiti vatru i pritom nikoga ne ozlijediti. Ono što se može, rješavate rutinski, a ostalo svojom kreativnošću – mirno odgovara pilotinja kojoj je upravo jedna takva situacija, veliki požar u unutrašnjosti Istre, još uvijek u friškom sjećanju.
– Bio je kraj ljeta, taj dan bila je ludnica. Gorjelo je po cijeloj obali, svi su avioni bili u zraku, a mi smo kao jedina posada poslani u Istru. Kad smo došli na teren, promjer požarišta bio je oko 600 metara, a mjesto odakle smo trebalo pokupiti vodu kojih deset minuta daleko.
Kad smo se vraćali s vodom i okrenuli avion prema požarištu, imali smo što vidjeti. Požar se pomakao za čak dva kilometra, ispod nas gljiva velika kao atomska bomba! Taj smo požar gasili sedam sati, a za to vrijeme vatra se pomakla za tri sela. Gasili smo tako nisko i toliko u blizini kuća da smo mogli vidjeti ljude kako trče iz svojim domova jer im se vatra već bila opasno približila. Na kraju dana, zajedničkim snagama nas u zraku i vatrogasaca na kopnu, ipak smo ga uspjeli ugasiti – priča Dijana.
Prije nego se priključila “protupožarcima” Dijana je sedam godina radila kao nastavnik letenja, iza nje je bilo četiri godine staža u akro grupi, ali i sve više želje za promjenom. Da iskustvo koje je sakupila i praktično iskoristi u nekoj operativnoj postrojbi. Mogla je birati: MIG-ovi ili protupožarna eskadrila.
Znajući da budućnost mlazne avijacije u nas baš i nije ružičasta, Dijana nije puno dvojila. Odluka je pala na – kanadere. U posadi je na mjestu kopilota, a njezina je uloga da avion dovede u što povoljniji položaj kad njezin kapetan donese odluku o izbacivanju vode na požarište. Kako ona slikovito opisuje raspored posla, kapetan kanadera drži volan, a kopilot gas. Dodatan joj je motiv za ulaz u “protupožarce”, kaže, bio osjećaj da radi nešto dobro. I plemenito.
– Ludo zvuči da vas ljudi vole zato što im bacate vodene bombe. Ali, istina je. Ljudi nas vole kad napravimo svoj posao i to je baš super! – smije se simpatična Slavonka. A koliko ih cijene, govori i posebno priznanje koje će cijela eskadrila dobiti od Hrvatske turističke zajednice za savršeno odrađen posao u ljetnoj sezoni. Bolji kraj vatrenog ljeta nisu ni mogli zamisliti.
Dijanina ljubav prema letenju proizišla je iz tužne prognaničke priče koju je proživjela kao djevojčica potjerana iz Tenje u Osijek.
– Znate kako djeca imaju svakojake lude želje i ideje? Tako sam ja negdje u Osijeku vidjela oglas za padobranstvo i pomislila kako bi to mogao biti dobar način da barem iz zraka ponovno vidim svoju kuću u Tenji. Tako sam zapravo prvi put otišla na aerodrom, tamo vidjela svakakve letjelice, avione, zainteresirala se i krenula letjeti na cessni.
Bio je to početak četvrtog razreda moje srednje škole i pitanje o mojoj budućnosti nekako se nametnulo samo od sebe. A ja sam mislila kako bi baš bilo lijepo da mi hobi postane posao – prisjeća se Dijana. Tako je i bilo. Ubrzo, 1994. godine upisala sam smjer aeronautike i postala dio trećeg naraštaja vojnih pilota.
Jako dobro, kaže Dijana, dodajući kako im baš činjenica da dijele i profesionalni put, značajno olakšava svakodnevnu organizaciju života.
– Tajna svega je dobra komunikacija i razumijevanje. On najbolje zna što ja proživljavam, a kod ovog specifičnog posla, to je jako važno. To nije nešto što odradite osam sati i odete doma, već nešto što vas prati svih 24 sata. Tako smo naučeni otkad smo bili kadeti i zato ta druga osoba, koja zna o čemu govorite i što vas muči, može puno pomoći. Upravo zato što se dobro razumijemo možemo si dobro organizirati život – kaže Dijana.
