Nije bilo dokaza da se generale Antu Gotovinu i Mladena Markača poveže sa zločinima u Oluji, kažu haaški suci. Uz njihovo oslobađanje iznimno je važno da su suci poručili kako je Oluja bila legitimna, oslobodilačka akcija s kojom je Hrvatska vratila otete teritorije. Naša zemlja je bila napadnuta, nesrbi su istjerani s područja paradržavice Krajine, ubijeni su brojni Hrvati…
“Krajišnicima” se prije akcije nudio za njih iznimno povoljni plan Z-4, ali su i to odbili. Kad nije bilo druge i kada su, kaže nam bivši ministar vanjskih poslova Mate Granić, međunarodna zajednica, napose SAD, uvidjeli da od mira nema ništa, Oluja je dobila zeleno svjetlo. Akcija je započela u pet sati ujutro 4. kolovoza 1995. godine pozivom lokalnim Srbima da ostanu u Hrvatskoj, jamčeni su im sigurnost, ljudska i manjinska prava.
No, u toj briljantno izvedenoj vojnoj akciji pojedinci i odmetnute grupe iz HV-a, MUP-a, kao i civili neosporno su činili zločine, čak i mjesecima nakon što je operacija završila, a dodatno ih je osokolilo što im je dio tadašnjih vojnih i policijskih vlasti bio naklonjen i zvjerstva nije prijavljivao, kažnjavao, štoviše prikrivali su ubojice i lopove godinama.
Tuđman i podređeni su iznevjerili obećano. Većina hrvatske vojske se časno borila, poštivali su konvencije o ratu i ratovanju, ali bilo je i onih koji se Oluji nisu priključili iz plemenitih pobuda; čekali su da se područje oslobodi i onda su krali, palili, mrcvarili starce i invalidne osobe, ubijali žene, kamenovali izbjegličke kolone, a pojedini hrvatski građani su išli i u pljačkaške pohode po kućama Zagore. Jedan od temelja optužnice protiv generala bili su i postupci nasilnika koji su okaljali Oluju. Zbog takvih su Gotovina i Markač proveli godine u pritvoru.
Likvidiranje staraca i invalida
Podsjetimo, i Hrvatski sabor je, donoseći Deklaraciju o toj operaciji, naveo kako je bilo ubojstava civila i progona. “Jedinstveni smo u osudi svakoga pojedinačnog i svih zločina koji su se doista dogodili tijekom i nakon operacija Bljesak i Oluja, a kojih su žrtve, nažalost – kako to i inače u ratovima biva – bili nevini i nemoćni civili”, stoji u uvodu Deklaracije. Istraživanje tih zločina, istaknuli su visoki časnici HV-a, nije nikakav udar na vojnu akciju Oluja, nego udar na zlotvore koji su opterećenje za svako pravedno društvo željno mira i progresa.
S kojom se lakoćom ubijalo, najbolje svjedoči primjer iz zaselka Grubori pokraj Knina, gdje je s neviđenom lakoćom i s dozom iznimne okrutnosti likvidirano petero civila. Taj zločin se od strane tadašnjih vojnih i policijskih vlasti godinama prikrivao, o čemu je pred Haaškim sudom svjedočilo više osoba. No, na kraju je ipak Županijsko državno odvjetništvo iz Zagreba 15. prosinca 2010. godine podiglo optužnicu. I dalje ostaje upitnik zbog čega su, 20 dana nakon što su okončane vojne operacije, pripadnici specijalne policije ubijali ljude u izoliranim selima, starce koji sami nisu mogli ni nuždu vršiti.
“Ubijeno je staro i nemoćno stanovništvo, osim jednog mlađeg koji je ležao potrbuške”, posvjedočio je časnik za vezu s UN-om Karolj Dondo, navodeći da se sve to dogodilo uoči prolaska Vlaka slobode. Dondo je kazao da su u potkrovlju jedne kuće pronašli prostrijeljeno tijelo starca za kojega su čuli da je bio nepokretan, a u drugoj kući je bilo tijelo izgorjele invalidne žene.
Odmetnuti pripadnici HV-a i policije su tjednima nakon što je Hrvatska oslobođena i objavljena pobjeda u ratu, vidjevši u daljini dimove iz dimnjaka kuća, upadali u domove i likvidirali. Tko bi zdrave pameti i dobrih namjera štitio takve zločince? To su pitanje nevladini aktivisti postavili hrvatskim vođama 1995., ali odgovora nije bilo. Vlasti su uložile golemi napor da se zločin prikrije. U Gruborima su u kolovozu 1995. ubijeni 80-godišnji Miloš Grubor, 65-godišnji Jovo Grubor, 90-godišnja Marija Grubor, 41-godišnji Đuro Karanović i 51-godišnja Milica Grubor.
Mate Granić, koji je o akciji Oluja obavijestio strane veleposlanike i ministre, nekoliko dana nakon operacije molio je Tuđmana da spriječi zločine. Tuđman mu je, kaže Granić danas, obećao da će sve učiniti, ali “da se svaki pojedinac ne može kontrolirati”. Granić je javno progovorio o zločinima u svojoj knjizi “Vanjski poslovi – Iza kulisa politike”, a čiji izvadak, uz suglasnost autora, prenosimo:
Tuđman je djelomično znao što se događa, ali nije mi izgledalo
da je u stanju hitno zaustaviti izgrednike – kaže Mate Granić
– Prvu informaciju o zločinima na oslobođenim područjima dobio sam od američkog veleposlanika Petera Galbraitha, a onda su počeli stizati podaci drugih diplomata i novinara. Dao sam zadatak ljudima u ministarstvu da doznaju je li to istina i oni su kontaktirali naše obavještajne službe, MUP, MORH, medije, ali i Helsinški odbor.
Uskoro je bilo očito da se na oslobođenim područjima ubijaju ljudi, pale kuće i pljačka imovina. Više nisam sumnjao da se događaju sulude stvari koje odmah treba zaustaviti. Sjeo sam u automobil i otišao do Ivana Jarnjaka, ministra unutarnjih poslova. Jarnjak je potvrdio sve moje podatke. Predložio je da se policiji odmah prepusti nadzor nad tim prostorom kojim je vršljao tko god je htio.
HV je već prebačen u BiH i na oslobođenim područjima de facto nije postojala nikakva vlast koja je mogla kontrolirati situaciju. Objasnio je da se radi o pojedincima ili skupinama od kojih su mnogi uniformirani i koje nitko ne nadzire. Jarnjak je bio vidljivo pogođen takvim razvojem događaja i molio me da razgovaram s Tuđmanom. Tvrdio je da samo Tuđman može zaustaviti ta događanja – piše Granić i nastavlja:
– Franjo Tuđman primio me u uredu na prvom katu. Iznio sam mu svoja saznanja o kršenju međunarodnih konvencija i upozorio da takvo ponašanje može imati silno loše posljedice za kredibilitet Republike Hrvatske. Rekao sam da ćemo izazvati osudu EU-a, Vijeća sigurnosti, ali i da sada više ne možemo očekivati da će nas braniti Nijemci, Amerikanci i druge zemlje koje su u početku podržale Oluju. “Predsjedniče, ovdje nije ugrožen samo kredibilitet naše države nego i vaš osobni. Morate hitno nešto poduzeti”, izravno sam zatražio. Tuđman je djelomično znao što se događa, ali nije mi izgledalo da je u stanju hitno zaustaviti izgrednike – piše Granić, navodeći da je bio zgrožen dobivenim podacima, ali i Tuđmanovom nemoći da odmah zaustavi zločine, pa se već tada odlučio na oštre medijske istupe.
– Nije bilo oštrine i odvažnosti da se oštro odmah kazne svi najgori zločini. To je, nažalost, bio velik propust hrvatske vlasti, jer je sama Oluja bila briljantna vojna operacija – zaključuje Granić.
“Zaboravljeni slučajevi”
Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću navodi nekoliko “zaboravljenih slučajeva”, pa je tako u vrijeme trajanja vojno-redarstvene akcije Oluja 6. kolovoza 1995. u mjestu Golubić kraj Knina ubijeno najmanje 19 civila. Zločini nisu procesuirani. Ubojstva petero civila u Mokrom Polju (Knin) započela su 6. kolovoza tijekom same akcije i nastavila se nakon završetka vojnog djelovanja.
Ni ti zločini nisu procesuirani. Iako je Franjo Tuđman jamčio slobodan prolaz civilima iz Krajine u Srbiju, 7. i 8. kolovoza 1995. u napadima na izbjegličku kolonu između Gline i Dvora poginulo je nekoliko desetaka civila s područja općina Glina, Topusko, Gvozd i Vojnić. U mjestu Komić (Korenica) 12. kolovoza 1995. ubijeno je devetero civila. “Ako su već žene i djeca odlučili napustiti Hrvatsku, zašto su napadali kolone”, pitali su vojni vrh nevladini aktivisti tijekom Oluje, ali odgovora nije bilo.
Zločini protiv civila se nižu i dalje – 27. kolovoza 1995. u selu Gošić (Kistanje) ubijeno je sedmero civila. Odvjetništvo iz Zadra podiglo je optužnicu ali zbog nedostatka čvrstih dokaza postupak je vraćen u stadij istrage protiv nepoznatih počinitelja. Za vrijeme vojno-redarstvene akcije Oluja, pa do konca 1995. godine u selu Kijani (Gračac), prema Izvještaju HHO-a, registrirano je 14 ubijenih civila, među kojima devet žena. Dana 28. rujna 1995. godine, u selu Varivode ubijeno je devetero civila…
Kada se pogledaju dokumenti i svjedočenja, treba razumjeti obitelji žrtava u Srbiji, ali pomirenju neće pridonijeti izjave srpskih političara. Proteklih dana na sve načine pokušavaju osporiti pravomoćnu odluku Haaškog suda, a idu toliko daleko da obećavaju podršku masovnim ubojicama Ratku Mladiću i Radovanu Karadžiću, koji su uništili cijele gradove, ubili ili učinili invalidima tisuće Hrvata i Bošnjaka.
Srpska vlast zaboravlja tko je rat počeo, daju sulude izjave poput one Dragana Markovića Palme, šefa parlamentarne stranke Jedinstvena Srbija, da su Srbi najveće žrtve i da trebaju slaviti srpske haaške optuženike. Predsjednik srbijanske Vlade Ivica Dačić se pita zašto je Srbija uz veselje uhićivala i u Haag ispraćala Miloševića, Šešelja, Šljivančanina, Karadžića, Hadžića…? Valjda zato što su izravno naredili pokolje! Zaboravljaju Vukovar i Škabrnju.
Hrvatska bi, za razliku od sadašnjeg vodstva u Srbiji, trebala štititi svoje istinske heroje, ali i procesuirati zločine koje su počinili pojedinci i odmetnute grupe HV-a u Oluji, te se distancirati od politike zaštite zločinaca u našim redovima.
