Točno godinu dana prošlo je od havarije cruisera Costa Concordia koji se nasukao i prevrnuo pokraj talijanskog otočića Giglio, nakon što se previše približio obali izvodeći »pozdrav« stanovnicima otoka. U nesreći su izgubljena 32 ljudska života, deseci su prošli s ozljedama, no i oni koji su živi i zdravi uspjeli napustiti brod, zasigurno nikad neće zaboraviti tu noć na moru koja je većini usjekla psihičke ožiljke za čitav život.
– I dalje se miješaju osjećaji kada pomislim na to, kaže Zrino Huljić, poznati omišaljski big game ribar i ugostitelj koji je havariju preživio skupa s tada osmogodišnjim sinom Vitom. Obojica su iz kaosa koji je uslijedio nakon nasukavanja, srećom, izišli bez fizičkih posljedica, ako se izuzme smrzavanje u mokroj odjeći u hladnoj zimskoj noći, no posljedice i danas osjećaju.
– Ne mogu točno definirati i reći vam što osjećam, no nekakva nelagoda je prisutna svaki put kad se toga sjetim. Posebno jer sam sve to prošao s djetetom što, vjerujte, nije nimalo ugodno. S malim je puno teže. Živim na moru i od mora, stalno sam vani s brodom, i on je često bio sa mnom, ali od tada više ne želi prespavati na brodu. Nadam se da će ga i taj strah s vremenom proći, kaže Huljić.
Zbog proživljenih trauma i izgubljenih stvari u havariji, Huljić je angažirao odvjetnike kao jedan od brojnih putnika koji su odbili prihvatiti ponuđenu odštetu kompanije Costa Cruises u visini od 11 tisuća eura. Postupak za naknadu štete će se voditi pred sudom u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je sjedište matične kompanije Carnival Cruises, najvećeg svjetskog operatera brodova za kružna putovanja. Huljić se na takav potez, kaže, odlučio ne samo zbog toga što smatra da je ponuđena odšteta nedovoljna za sve što su preživjeli, nego i zbog nekorektnog postupanja kompanije prema putnicima od samog trenutka nesreće nadalje.
– Nije to više stvar novca. Ionako ga planiram, kad suđenje završi, donirati u dobrotvorne svrhe jer imali smo u cijeloj priči i veliku sreću. Puka je slučajnost da se nismo našli na nekom krivom mjestu, i da sve nije završilo mnogo gore. Tako da kad sve skupa pogledam danas, mogu reći da smo sretni što smo se vratili kući živi i zdravi – zaključuje Huljić.
Bez prijatelja i instrumenta
Dobar dio hrvatskih putnika s Costa Concordije odlučio je ipak prihvatiti ponuđenu odštetu kompanije, budući da su se svi vratili bez ozljeda i trajnih posljedica. No oni su među sretnicima jer havarija cruisera mnoge je živote diljem svijeta ostavila u ruševinama, o čemu u reportaži za The Telegraph piše Andrea Vogt, jedan od koproducenata dvodijelnog televizijskog serijala »Costa Concordia: The Whole Story«, koji će večeras emitirati televizijska postaja Discovery Channel. Vogt je sa suradnicima obišao brojne preživjele i članove obitelji poginulih, te razgovarao s nizom dužnosnika umiješanih u rasvjetljavanje slučaja i odvjetnika koji zastupaju stradale.
Jedan od onih čiji je život gotovo uništen tragedijom je Jeno Csanya, 43-godišnji Mađar koji je do prije godinu dana kao uspješan glazbenik nastupao u sastavu Bianco trio – trojca glazbenih instrumentalista na Costa Concordiji. Danas kaže kako je ostao bez gotovo ičega. U brodolomu je ostao bez svog kontrabasa koji mu je bio osnovno sredstvo za rad, a zadobio je teške ozljede kralježnice i gležnja, zbog čega više ne može raditi i zarađivati pa mu uz sve nevolje prijeti i izbacivanje iz stana zbog neplaćanja stanarine. U katastrofi Costa Concordije izgubio je i dobrog prijatelja, člana trija – Sandora Fehera, 38-godišnjeg violinista koji je posljednji put viđen kako pomaže u ukrcavanju putnika u čamce za spašavanje dok se brod sve više naginjao na bok.
– Životi su nam uništeni – kazao je Csanya reporterima Telegrapha.
– To me je potreslo do srži. Do današnjeg dana imam noćne more o Sandoru. Jednostavno ga ne mogu izbaciti iz glave – kaže basist.
Stotine ljudi su, poput njega, preživjeli ozljede i teške psihičke traume u potpunom kaosu koji je uslijedio nakon udarca broda u podmorsku stijenu tijekom rizičnog prolaska i »pozdrava« otočiću Giglio. Zapovjednik Francesco Schettino će na proljeće biti izveden pred sud, gdje će talijanski tužitelji zatražiti da mu se izrekne kazna od dvadeset godina zatvora, nakon jedne od najopsežnijih kaznenih istraga u povijesti Italije koja je rezultirala dokaznim materijalom na čak 50 tisuća stranica. Vlasnike broda, Costa Cruises i američko-britansku kompaniju Carnival Cruises kao vlasnike talijanske kompanije, očekuje serija privatnih tužbi preživjelih putnika i članova posade, te rodbine poginulih i nestalih.Među tužiteljima je i majka Sandora Fehera, Terez, koja se, kako je kazala za The Telegraph, danima nadala da joj je sin ipak preživio nesreću, da bi na koncu bila pozvana da identificira njegovo truplo u mrtvačnici u Grossetu.
– Ni u jednom trenutku nakon dojave o brodolomu nisam pomislila da bi moj sin mogao biti među poginulima – kazala je majka poginulog violinista.
– Bio je odličan plivač, poznavao je to područje, a imao je i deset godina iskustva na brodovima. Još mi nije jasno kako se to moglo dogoditi – očajna je Feher.
Sva jaja u jednoj košari
Ostala dva člana tria, Csanya i pijanist Joszef Balogh napustili su brod u posljednjem trenutku.
– Znali smo da je nešto pošlo po zlu jer cijela je situacija bila vrlo neobična. Prvo su nas putem razglasa u više navrata uvjeravali da je sve u redu te da je riječ o problemu s napajanjem strujom. Ponavljali su tu obavijest na brojnim jezicima, ali to nije bila istina. Znali smo da je posrijedi nešto drugo. Sandor se vrati natrag na mjesto s kojeg smo krenuli. Zašto mu nisam rekao da ostane sa mnom? Ne znam. Tada smo se posljednji put vidjeli – kaže Csanya.
Feher je kasnije identificiran među tijelima poginulih, od kojih su brojni stradali pri skoku s broda u more, gdje su se utopili ili ih je snažna struja, voda koja je prodirala u brod, povukla za sobom u trup gdje su skončali. Drugi su zaglavili u prevrtanju, kada su se hodnici pretvorili u okomita okna ispunjena morskom vodom.
Stotine preživjelih još pate od posttraumatskog stresnog poremećaja i suočavaju se sa stečenim strahovima – od vode, zatvorenih prostora, gomile ljudi i visine. Nekima je otpala kosa, neki su vidno smršavjeli. Za mnoge je život nakon Costa Concordije postao teži.
Od tada, Csanya nije zasvirao – nema novca da kupi novi instrument, a očekuju ga i kirurški zahvati na leđima i nozi. Dva tjedna nakon povratka kući poslije havarije, isplaćeno mu je 458 eura. Od tada, čitav život mu ide nizbrdo, kao i mnogim drugim potplaćenim radnicima na brodu iz istočne Europe i Azije.
– Nisu nam isplatili plaće, niti naknadu za izgubljene instrumente i opremu. Čak i da sam sposoban za rad, ne mogu svirati bez instrumenta. Stavili smo sva jaja u jednu košaru, a ta se, nažalost, razbila, kaže Mađar, kojemu zbog nemogućnosti plaćanja stanarine prijeti da postane beskućnik.
Mnoge britanske putnike i članove posade, kao i dio putnika iz drugih zemalja, zastupa britanska odvjetnička tvrtka Irwin Mitchell, čiji je predstavnik Amandeep Dhillon izjavio kako su njihovi klijenti »vidjeli užasavajuće prizore«.
– Takve traume mogu imati trajne posljedice. Vjerujemo da je početni udar broda u stijene mogao biti izbjegnut te da je tragedija posljedica toga što kapetan, posada i brodar nisu izveli propisani postupak evakuacije. Da jesu, mnogi su životi mogli biti spašeni.
Kako je brod plovio pod talijanskom zastavom, a havarija se dogodila u talijanskim teritorijalnim vodama, Italija ima jurisdikciju nad slučajem. Unatoč tome, mnogi su američki odvjetnici već podnijeli tužbe pred sudovima u brojnim američkim saveznim državama, s argumentom da su odluke o sigurnosti, konstrukciji broda i pravnoj odgovornosti donošene u sjedištu matične kompanije Carnival Cruises u SAD-u.
Tako navode da su pokušaji pregovaranja s Costa Cruisesom u pravilu završavali upućivanjem na američke odvjetnike matične tvrtke – cruising giganta s 48-postotnim svjetskim udjelom u ovoj unosnoj grani pomorstva.
Službeno sudsko izvješće o nesreći, pak, ocrtava havariju Costa Concordije kao golemu hrpu pogreški i nepravilnosti.
U njemu su i kapetan i kompanija optuženi jer ni Schettino ni odgovorni u Costa Cruisesu nisu naredili trenutno napuštanje broda, a veliku ulogu odigralo je i nepostojanje zajedničkoga govornog jezika posade.
Tako, primjerice, mađarski članovi posade uopće nisu govorili engleski, no u izjavama svojim odvjetnicima su kazali kako su kompanijin test poznavanja tog jezika prošli s odličnim ocjenama – jer su im odgovori na pitanja bili unaprijed uručeni. Telegraph navodi i da su između kapetana Schettina i indonezijskog člana posade za kormilom zabilježeni višekratni nesporazumi u pokušaju kormilara da prati Schettinove zapovijedi za izbjegavanje stijena, izrečene na lošem engleskom s teškim talijanskim naglaskom.
– Jezična barijera predstavlja ozbiljan problem u cjelokupnoj floti Carnivala – prenosi Telegraph izjavu Johna Arthura Eavesa, pravnika iz Mississippija, koji zastupa 150 putnika s Costa Concordije iz deset različitih zemalja.
Kako bi primorali kompaniju na pregovore, odvjetnici iz SAD-a i Francuske već su zaprijetili da će tražiti sudsko zaustavljanje njihovih brodova u Meksičkom zaljevu u Mediteranu. Carnival je, nakon toga, pristao uplatiti deset milijuna dolara jamčevine koja će dijelom poslužiti za plaćanje sudskih troškova. U Francuskoj je kompanija pristala isplatiti po devet tisuća eura svakome od preko dvjesto tamošnjih preživjelih putnika, i to bez uvjeta da ne mogu kasnije podići tužbu. Preživjeli Francuzi udružili su se u grupu pod nazivom SOS Concordia. Grupu je osnovala Anne Decre, koja je na krstarenju bila s kćeri i roditeljima. Decre se na osnivanje grupe odlučila ogorčena postupanjem predstavnika kompanije za vrijeme i nakon nesreće, te je od francuske vlade zatražila službenu istragu nesreće u kojoj su ispitana sva 462 francuska putnika s broda.
Želim ih vidjeti u zatvoru
– Mnogi od njih vidjeli su ljude kako umiru nakon skakanja s broda u more. Mnogi su zaglavili u liftovima i hodnicima, slušajući ljude kako vrišteći umiru. Takve situacije uzrokuju snažan posttraumatski stres, kazao je Bertrand Curtois, odvjetnik grupe Francuza.
Na tužbu se odlučio i jedan od brodskih plesača – Joseph Stribley, budući da mu je bio uskraćen ukrcaj u čamac za spašavanje. Spasio se skokom u hladno more i plivanjem do obale.
– Sjećam se da sam gledao u površinu vode i razmišljao o tome kako ću se utopiti. Čamaca za spašavanje više nije bilo, a more se dizalo sve više i više uz bok broda. Rekao sam sam sebi da ću umrijeti ako ne skočim. Sve čega se poslije toga sjećam je plivanje u ledenom moru prema obali. Oko mene je bilo još ljudi u vodi. Osvrnuo sam se prema brodu koji je izgledao kao scena iz Titanica, visoko iznad površine. Čulo se škripanje broda pomiješano s vrištanjem ljudi – kaže Stribley kojemu se, kako tvrdi, život otada potpuno promijenio.
– Imam napade panike i paranoje na svaki najmanji podražaj – kaže plesač koji je ponuđenu odštetu odbio jer je bila jedva dovoljna da pokrije trošak imovine koju je izgubio u havariji.
U konstatnom stanju »uzbune« žive i mnogi od preživjelih Francuza, svjedoči Anne Decre.
– Stalno ste u stanju borbe za preživljavanje. Kad ste u zatvorenom prostoru, gledate gdje su izlazi u slučaju opasnosti. Oni koji su bili u restoranu u trenutku nesreće, skaču svaki put kad čuju zveket posuđa. Neki tjednima nakon havarije nisu mogli prozboriti ni riječi, a neki se i dalje boje vode ili ne mogu podnijeti dječji plač – kaže Decre.
Jedan od putnika na Costa Concordiji te noći bio je i gradonačelnik austrijskog Salzburga Heinz Schaden koji kaže kako želi da časnici koji su napustili brod prije putnika odgovaraju pred sudom.
– Dao sam pisanu izjavu, a namjeravam i svjedočiti pred sudom jer želim pogledati u oči tim ljudima koji su nas napustili na olupini – kaže Schaden.No pravdu zasigurno nitko ne priželjkuje više od obitelji žrtava. Među njima su bili i 23-godišnja Mylene Litzler i njen godinu dana stariji zaručnik Mickael Blemand, oboje iz Sarcellesa blizu Pariza.
– Zapovjednika i dio njegove posade želim vidjeti u zatvoru. Uništili su čitave živote – naše i živote Mickaelovih roditelja. Pravda mora bi zadovoljena – rekao je Alain Litzer, Mylenein otac
– Nastojimo dokazati da je zapovjednik bio nemaran – rekao je za Telegraph Holly Ostrov Ronai, odvjetnik koji zastupa Mađare.
– Istodobno namjeravamo dokazati da je komapnija pokazala grubi nemar time što posada nije bila odgovarajuće uvježbana. To dokazuje i činjenica da nitko nije poginuo u udaru broda u hridi ili pri nasukavanju, već su svi poginuli tijekom akcije spašavanja – ističe odvjetnik.
Točno godinu dana prošlo je od havarije cruisera Costa Concordia koji se nasukao i prevrnuo pokraj talijanskog otočića Giglio, nakon što se previše približio obali izvodeći »pozdrav« stanovnicima otoka. U nesreći su izgubljena 32 ljudska života, deseci su prošli s ozljedama, no i oni koji su živi i zdravi uspjeli napustiti brod, zasigurno nikad neće zaboraviti tu noć na moru koja je većini usjekla psihičke ožiljke za čitav život.
– I dalje se miješaju osjećaji kada pomislim na to, kaže Zrino Huljić, poznati omišaljski big game ribar i ugostitelj koji je havariju preživio skupa s tada osmogodišnjim sinom Vitom. Obojica su iz kaosa koji je uslijedio nakon nasukavanja, srećom, izišli bez fizičkih posljedica, ako se izuzme smrzavanje u mokroj odjeći u hladnoj zimskoj noći, no posljedice i danas osjećaju.
– Ne mogu točno definirati i reći vam što osjećam, no nekakva nelagoda je prisutna svaki put kad se toga sjetim. Posebno jer sam sve to prošao s djetetom što, vjerujte, nije nimalo ugodno. S malim je puno teže. Živim na moru i od mora, stalno sam vani s brodom, i on je često bio sa mnom, ali od tada više ne želi prespavati na brodu. Nadam se da će ga i taj strah s vremenom proći, kaže Huljić.
Zbog proživljenih trauma i izgubljenih stvari u havariji, Huljić je angažirao odvjetnike kao jedan od brojnih putnika koji su odbili prihvatiti ponuđenu odštetu kompanije Costa Cruises u visini od 11 tisuća eura. Postupak za naknadu štete će se voditi pred sudom u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je sjedište matične kompanije Carnival Cruises, najvećeg svjetskog operatera brodova za kružna putovanja. Huljić se na takav potez, kaže, odlučio ne samo zbog toga što smatra da je ponuđena odšteta nedovoljna za sve što su preživjeli, nego i zbog nekorektnog postupanja kompanije prema putnicima od samog trenutka nesreće nadalje.
– Nije to više stvar novca. Ionako ga planiram, kad suđenje završi, donirati u dobrotvorne svrhe jer imali smo u cijeloj priči i veliku sreću. Puka je slučajnost da se nismo našli na nekom krivom mjestu, i da sve nije završilo mnogo gore. Tako da kad sve skupa pogledam danas, mogu reći da smo sretni što smo se vratili kući živi i zdravi – zaključuje Huljić.
Bez prijatelja i instrumenta
Dobar dio hrvatskih putnika s Costa Concordije odlučio je ipak prihvatiti ponuđenu odštetu kompanije, budući da su se svi vratili bez ozljeda i trajnih posljedica. No oni su među sretnicima jer havarija cruisera mnoge je živote diljem svijeta ostavila u ruševinama, o čemu u reportaži za The Telegraph piše Andrea Vogt, jedan od koproducenata dvodijelnog televizijskog serijala »Costa Concordia: The Whole Story«, koji će večeras emitirati televizijska postaja Discovery Channel. Vogt je sa suradnicima obišao brojne preživjele i članove obitelji poginulih, te razgovarao s nizom dužnosnika umiješanih u rasvjetljavanje slučaja i odvjetnika koji zastupaju stradale.
Jedan od onih čiji je život gotovo uništen tragedijom je Jeno Csanya, 43-godišnji Mađar koji je do prije godinu dana kao uspješan glazbenik nastupao u sastavu Bianco trio – trojca glazbenih instrumentalista na Costa Concordiji. Danas kaže kako je ostao bez gotovo ičega. U brodolomu je ostao bez svog kontrabasa koji mu je bio osnovno sredstvo za rad, a zadobio je teške ozljede kralježnice i gležnja, zbog čega više ne može raditi i zarađivati pa mu uz sve nevolje prijeti i izbacivanje iz stana zbog neplaćanja stanarine. U katastrofi Costa Concordije izgubio je i dobrog prijatelja, člana trija – Sandora Fehera, 38-godišnjeg violinista koji je posljednji put viđen kako pomaže u ukrcavanju putnika u čamce za spašavanje dok se brod sve više naginjao na bok.
– Životi su nam uništeni – kazao je Csanya reporterima Telegrapha.
– To me je potreslo do srži. Do današnjeg dana imam noćne more o Sandoru. Jednostavno ga ne mogu izbaciti iz glave – kaže basist.
Stotine ljudi su, poput njega, preživjeli ozljede i teške psihičke traume u potpunom kaosu koji je uslijedio nakon udarca broda u podmorsku stijenu tijekom rizičnog prolaska i »pozdrava« otočiću Giglio. Zapovjednik Francesco Schettino će na proljeće biti izveden pred sud, gdje će talijanski tužitelji zatražiti da mu se izrekne kazna od dvadeset godina zatvora, nakon jedne od najopsežnijih kaznenih istraga u povijesti Italije koja je rezultirala dokaznim materijalom na čak 50 tisuća stranica. Vlasnike broda, Costa Cruises i američko-britansku kompaniju Carnival Cruises kao vlasnike talijanske kompanije, očekuje serija privatnih tužbi preživjelih putnika i članova posade, te rodbine poginulih i nestalih.Među tužiteljima je i majka Sandora Fehera, Terez, koja se, kako je kazala za The Telegraph, danima nadala da joj je sin ipak preživio nesreću, da bi na koncu bila pozvana da identificira njegovo truplo u mrtvačnici u Grossetu.
– Ni u jednom trenutku nakon dojave o brodolomu nisam pomislila da bi moj sin mogao biti među poginulima – kazala je majka poginulog violinista.
– Bio je odličan plivač, poznavao je to područje, a imao je i deset godina iskustva na brodovima. Još mi nije jasno kako se to moglo dogoditi – očajna je Feher.
Sva jaja u jednoj košari
Ostala dva člana tria, Csanya i pijanist Joszef Balogh napustili su brod u posljednjem trenutku.
– Znali smo da je nešto pošlo po zlu jer cijela je situacija bila vrlo neobična. Prvo su nas putem razglasa u više navrata uvjeravali da je sve u redu te da je riječ o problemu s napajanjem strujom. Ponavljali su tu obavijest na brojnim jezicima, ali to nije bila istina. Znali smo da je posrijedi nešto drugo. Sandor se vrati natrag na mjesto s kojeg smo krenuli. Zašto mu nisam rekao da ostane sa mnom? Ne znam. Tada smo se posljednji put vidjeli – kaže Csanya.
Feher je kasnije identificiran među tijelima poginulih, od kojih su brojni stradali pri skoku s broda u more, gdje su se utopili ili ih je snažna struja, voda koja je prodirala u brod, povukla za sobom u trup gdje su skončali. Drugi su zaglavili u prevrtanju, kada su se hodnici pretvorili u okomita okna ispunjena morskom vodom.
Stotine preživjelih još pate od posttraumatskog stresnog poremećaja i suočavaju se sa stečenim strahovima – od vode, zatvorenih prostora, gomile ljudi i visine. Nekima je otpala kosa, neki su vidno smršavjeli. Za mnoge je život nakon Costa Concordije postao teži.
Od tada, Csanya nije zasvirao – nema novca da kupi novi instrument, a očekuju ga i kirurški zahvati na leđima i nozi. Dva tjedna nakon povratka kući poslije havarije, isplaćeno mu je 458 eura. Od tada, čitav život mu ide nizbrdo, kao i mnogim drugim potplaćenim radnicima na brodu iz istočne Europe i Azije.
– Nisu nam isplatili plaće, niti naknadu za izgubljene instrumente i opremu. Čak i da sam sposoban za rad, ne mogu svirati bez instrumenta. Stavili smo sva jaja u jednu košaru, a ta se, nažalost, razbila, kaže Mađar, kojemu zbog nemogućnosti plaćanja stanarine prijeti da postane beskućnik.
Mnoge britanske putnike i članove posade, kao i dio putnika iz drugih zemalja, zastupa britanska odvjetnička tvrtka Irwin Mitchell, čiji je predstavnik Amandeep Dhillon izjavio kako su njihovi klijenti »vidjeli užasavajuće prizore«.
– Takve traume mogu imati trajne posljedice. Vjerujemo da je početni udar broda u stijene mogao biti izbjegnut te da je tragedija posljedica toga što kapetan, posada i brodar nisu izveli propisani postupak evakuacije. Da jesu, mnogi su životi mogli biti spašeni.
Kako je brod plovio pod talijanskom zastavom, a havarija se dogodila u talijanskim teritorijalnim vodama, Italija ima jurisdikciju nad slučajem. Unatoč tome, mnogi su američki odvjetnici već podnijeli tužbe pred sudovima u brojnim američkim saveznim državama, s argumentom da su odluke o sigurnosti, konstrukciji broda i pravnoj odgovornosti donošene u sjedištu matične kompanije Carnival Cruises u SAD-u.
Tako navode da su pokušaji pregovaranja s Costa Cruisesom u pravilu završavali upućivanjem na američke odvjetnike matične tvrtke – cruising giganta s 48-postotnim svjetskim udjelom u ovoj unosnoj grani pomorstva.
Službeno sudsko izvješće o nesreći, pak, ocrtava havariju Costa Concordije kao golemu hrpu pogreški i nepravilnosti.
U njemu su i kapetan i kompanija optuženi jer ni Schettino ni odgovorni u Costa Cruisesu nisu naredili trenutno napuštanje broda, a veliku ulogu odigralo je i nepostojanje zajedničkoga govornog jezika posade.
Tako, primjerice, mađarski članovi posade uopće nisu govorili engleski, no u izjavama svojim odvjetnicima su kazali kako su kompanijin test poznavanja tog jezika prošli s odličnim ocjenama – jer su im odgovori na pitanja bili unaprijed uručeni. Telegraph navodi i da su između kapetana Schettina i indonezijskog člana posade za kormilom zabilježeni višekratni nesporazumi u pokušaju kormilara da prati Schettinove zapovijedi za izbjegavanje stijena, izrečene na lošem engleskom s teškim talijanskim naglaskom.
– Jezična barijera predstavlja ozbiljan problem u cjelokupnoj floti Carnivala – prenosi Telegraph izjavu Johna Arthura Eavesa, pravnika iz Mississippija, koji zastupa 150 putnika s Costa Concordije iz deset različitih zemalja.
Kako bi primorali kompaniju na pregovore, odvjetnici iz SAD-a i Francuske već su zaprijetili da će tražiti sudsko zaustavljanje njihovih brodova u Meksičkom zaljevu u Mediteranu. Carnival je, nakon toga, pristao uplatiti deset milijuna dolara jamčevine koja će dijelom poslužiti za plaćanje sudskih troškova. U Francuskoj je kompanija pristala isplatiti po devet tisuća eura svakome od preko dvjesto tamošnjih preživjelih putnika, i to bez uvjeta da ne mogu kasnije podići tužbu. Preživjeli Francuzi udružili su se u grupu pod nazivom SOS Concordia. Grupu je osnovala Anne Decre, koja je na krstarenju bila s kćeri i roditeljima. Decre se na osnivanje grupe odlučila ogorčena postupanjem predstavnika kompanije za vrijeme i nakon nesreće, te je od francuske vlade zatražila službenu istragu nesreće u kojoj su ispitana sva 462 francuska putnika s broda.
Želim ih vidjeti u zatvoru
– Mnogi od njih vidjeli su ljude kako umiru nakon skakanja s broda u more. Mnogi su zaglavili u liftovima i hodnicima, slušajući ljude kako vrišteći umiru. Takve situacije uzrokuju snažan posttraumatski stres, kazao je Bertrand Curtois, odvjetnik grupe Francuza.
Na tužbu se odlučio i jedan od brodskih plesača – Joseph Stribley, budući da mu je bio uskraćen ukrcaj u čamac za spašavanje. Spasio se skokom u hladno more i plivanjem do obale.
– Sjećam se da sam gledao u površinu vode i razmišljao o tome kako ću se utopiti. Čamaca za spašavanje više nije bilo, a more se dizalo sve više i više uz bok broda. Rekao sam sam sebi da ću umrijeti ako ne skočim. Sve čega se poslije toga sjećam je plivanje u ledenom moru prema obali. Oko mene je bilo još ljudi u vodi. Osvrnuo sam se prema brodu koji je izgledao kao scena iz Titanica, visoko iznad površine. Čulo se škripanje broda pomiješano s vrištanjem ljudi – kaže Stribley kojemu se, kako tvrdi, život otada potpuno promijenio.
– Imam napade panike i paranoje na svaki najmanji podražaj – kaže plesač koji je ponuđenu odštetu odbio jer je bila jedva dovoljna da pokrije trošak imovine koju je izgubio u havariji.
U konstatnom stanju »uzbune« žive i mnogi od preživjelih Francuza, svjedoči Anne Decre.
– Stalno ste u stanju borbe za preživljavanje. Kad ste u zatvorenom prostoru, gledate gdje su izlazi u slučaju opasnosti. Oni koji su bili u restoranu u trenutku nesreće, skaču svaki put kad čuju zveket posuđa. Neki tjednima nakon havarije nisu mogli prozboriti ni riječi, a neki se i dalje boje vode ili ne mogu podnijeti dječji plač – kaže Decre.
Jedan od putnika na Costa Concordiji te noći bio je i gradonačelnik austrijskog Salzburga Heinz Schaden koji kaže kako želi da časnici koji su napustili brod prije putnika odgovaraju pred sudom.
– Dao sam pisanu izjavu, a namjeravam i svjedočiti pred sudom jer želim pogledati u oči tim ljudima koji su nas napustili na olupini – kaže Schaden.No pravdu zasigurno nitko ne priželjkuje više od obitelji žrtava. Među njima su bili i 23-godišnja Mylene Litzler i njen godinu dana stariji zaručnik Mickael Blemand, oboje iz Sarcellesa blizu Pariza.
– Zapovjednika i dio njegove posade želim vidjeti u zatvoru. Uništili su čitave živote – naše i živote Mickaelovih roditelja. Pravda mora bi zadovoljena – rekao je Alain Litzer, Mylenein otac
– Nastojimo dokazati da je zapovjednik bio nemaran – rekao je za Telegraph Holly Ostrov Ronai, odvjetnik koji zastupa Mađare.
– Istodobno namjeravamo dokazati da je komapnija pokazala grubi nemar time što posada nije bila odgovarajuće uvježbana. To dokazuje i činjenica da nitko nije poginuo u udaru broda u hridi ili pri nasukavanju, već su svi poginuli tijekom akcije spašavanja – ističe odvjetnik.
