Hrvatska 1. srpnja ulazi u Europsku uniju, zajednicu staklenih nogu koja se nekima čini zemljom Dembelijom, nekima kolonizatorom sumnjivih namjera, no, kako god, uređeniji je to skup država od naše još uvijek nejake demokracije. Al’ dalek je još put do povjerenja te zajednice prema najmlađim članicama, što je vidljivo i iz stava Njemačke da se ne smije dopustiti ulazak Rumunjske i Bugarske u schengensku zonu. Neće za njih biti ni ublaženog ulaska, a odbačena su i razmišljanja da im se dopusti schengenski režim samo u zračnim i pomorskim lukama. Njima se naprosto ne vjeruje, nisu spremne za schengenski režim, a kao razlog navodi se korupcija koja bi se mogla odraziti i na olako izdavanje viza za schengenski prostor.
Ograničenja za Hrvate
Tu se misli prvenstveno na mogućnost podmićivanja da bi se došlo do vize, nakon čega im je put k Njemačkoj omogućen bez daljnje kontrole. Nakon toga, procjena je, cilj im je parazitiranje na izdašnoj socijalnoj pomoći. Ista logika primjenjuje se i na Hrvatsku, jer biti članicom EU-a ne znači da ste unutar nje jednako cijenjeni, već znači da ste jednaki među jednakijima. Naš je plan ući u schengenski prostor do kraja mandata ove Vlade, što je želja premijera Zorana Milanovića, a neki su i ambiciozniji, pa po “Baukovoj metodi” dvojakog tumačenja istog brojčanog sustava misle da tamo možemo dospjeti i pola godine ranije od “kraja mandata”.
Tako, naime, drži Ranko Ostojić, koji je na nedavnoj primopredaji dvaju novih patrolnih brodova, koja su s tri četvrtine novca kupljena novcem EU-a, rekao kako je Ministarstvo unutarnjih poslova RH spremno ispuniti sve europske kriterije jer nam je cilj dvije godine od ulaska u EU ući u schengenski prostor. S istim omjerom uloženog europskog novca i naših 25 posto, zaključio je, naša će granična policija biti spremna. No, pitanje je hoće li EU biti spreman za nas. Zašto je toliko važno ući u schengenski prostor? Schengenski ugovor, dakle, omogućava prijelaz granica bez kontrole u gotovo svim zemljama EU-a, s izuzetkom Velike Britanije i Irske.
Schengenskom prostoru pripadaju i Norveška, Švicarska i Island, koje nisu članice EU-a. Tu se vraćamo na istočne susjede, Rumunjsku i Bugarsku: kad bi se mogli slobodno kretati, useljavali bi se u bogatije zemlje, a Nijemcima se to nimalo ne sviđa. Pogotovo zato što bi se 1. siječnja iduće godine trebala ukinuti ograničenja pristupa njemačkom tržištu rada za građane Rumunjske i Bugarske. Budimo iskreni: iza toga skriva se zapravo bojazan od useljavanja Roma iz tih zemalja, a kako u nas Roma nema toliko kao kod njih, zastrašujuće može zvučati najava njemačke vlade da ista ograničenja planiraju uvesti i za hrvatske građane kada Hrvatska uđe u EU-u.
Razlozi mogu biti slični, različiti ili kakvigod, no Hrvati očito neće postati pravi Europejci dok se ne riješi korupcija i dok se većina nacije ne bude mogla solidno uzdržavati radom na vlastitom tlu. Ne vjeruje nam ni Amerika. I tu se može povući paralela pa reći da biti članicom NATO saveza znači da smo respektabilan partner, no, istina je, naravno, drugačija. Amerika, premda vjekovni raj za imigrante, na želi bez strogih kontrola nikoga na svom tlu, a da će se stvari još i postrožiti nakon eksplozija u Bostonu i u Texasu, sasvim je izvjesno.
Američko upozorenje
Amerika nam, među ostalim, ne vjeruje – zbog krivotovernih putovnica. Vidljivo je to iz upozorenja službenog Washingotona upućenog Hrvatskoj da se tim krivotvorenim putovnicama koriste kriminalci s jugoistoka Europe, pa i potencijalni teroristi, što je sigurnosno pitanje za sve: za Hrvatsku, Ameriku, Europsku uniju i sve članice NATO saveza. Washington je Hrvatsku upozorio na krivotvorene putovnice još za Vlade Ive Sanadera, tijekom lobiranja za ulazak u NATO savez, upozorenja su ponovljena i Vladi Jadranke Kosor, a o tome je u SAD-u s nadležnima razgovarao i ministar unutarnjih poslova u bivšoj Vladi Tomislav Karamarko, koji im je otkrio da su u tijeku tajne istrage o mreži osoba iz diplomatsko-policijsko-kriminalnog miljea koji skupo prodaju hrvatske putovnice kriminalnom podzemlju.
Kao što je poznato, u ožujku prošle godne hrvatska policija uhitila je šest osoba između 31 i 58 godina, dok je za jednom osobom, građaninom Srbije, raspisana tjeralica. Bila je to završna faza istrage akcije Granica (Border) koju je hrvatska policija provela u suradnji s policijama u regiji. Cilj akcije bio je lov na skupinu koja je izdavala lažne hrvatske putovnice pripadnicima balkanskog podzemlja. Glava hobotnice, prema saznanjima USKOK-a, bio je Zoran Šendulović (60), koji je povezao grupu da bi mahom pripadnicima krim miljea iz Srbije, BiH i Crne Gore prodavali krivotvorene hrvatske putovnice za najmanje 10.000 eura po komadu.
Kod osumnjičenih su u trenu uhićenja pronađene 53 putovnice, da bi poslije taj broj porastao na 68, za koje se pretpostavlja da su inkasirali 680.000 eura. O akciji Border pisala je cijela regija; doznalo se da je Šendulović istaknuti “funkcionar” HDZ-a u bosanskoj Posavini, predsjednik Mjesne zajednice u Čardaku, općina Modriča, da se bavio poljoprivredom, da ga od milja zovu Šendulja, a iz zavisti na velikom bogatstvu i puno mlađoj ženi zovu ga i Kerum. Neki su mislili da se obogatio radom u inozemstvu, no on je zapravo radio s inozemstvom, ex Jugoslavijom u malom. Tražio je klijente i organizirao posao.
Navodno na stotine najgorih ubojica, mafijaša i trgovaca narkoticima iz tri najveća balkanska klana ima hrvatske putovnice. Interpol nas je više puta upozoravao na slične činjenice, SAD je navodno odustao od ukidanja viza za Hrvate upravo zbog tih krivotvorenih putovnica, da bi padom Šendulovićeve grupe barem dio te hobotnice bio onesposobljen. Neki, naime, izvori navode da tragovi vode i dalje od “Šenduljine skupine”, do još nekih srpskih i inozemnih gradova.
‘Kerum’ iz Čardaka
Javnost je bila u šoku kad se pročulo da je Milorad Luković Legija, bivši zapovjednik crvenih beretki i jedan od organizatora atentata na srpskog premijera Zorana Đinđića, imao hrvatsku putovnicu na ime Vlado Vukomanović, izdanu na važećem obrascu u PU zagrebačkoj. Na ime Drago Cesar i Milivoj Mandić imao ju je i Srećko Kalinić Zver, višestruki ubojica i pripadnik zemunskog klana, osuđen u Srbiji na 30 godina zatvora zbog ubojstva Đinđića.
Hrvatske putovnice navodno je imao cijeli zemunski klan, odgovoran za desetke likvidacija diljem Europe. Imao ju je i Željko Milovanović koji je sudjelovao u ubojstvu Ive Pukanića, a dobio ju je iako ga je Hrvatska tražila zbog ratnog zločina. Ukratko, korisnici hrvatskih putovnica pripadnici su najgorih mafijaških klanova: kraljevi “balkanske rute” trgovanja heroinom i kokainom, ratni zločinci, ubojice, politički ekstremisti odgovorni za likvidacije diljem Europe, trgovci oružjem, pljačkaši dragulja i zlata poput onih iz skupine “Pink Panther” koja je operirala po cijelom svijetu, šefovi i članovi albanske mafije… Ima je još uvijek šef sandžačkog klana koji je trgovao heroinom, Safet Kalić, koji je u bijegu.
Na koncu, imao ju je i Dragan Paravinja za kojim su još prije ubojstva Antonije Bilić tjeralicu raspisale BiH i Srbija, zbog silovanja. Hrvatska je još u siječnju 2007. dobila od beogradske ispostave Interpola obavijest da je za Paravinjom raspisana tjeralica, no MUP je ustanovio da je on hrvatski državljanin i nisu ga mogli izručiti. Taj slučaj bi se mogao, dakle, opisati kao slabost sustava.
