Vjerujte mi, u “Studencu” nitko ne radi za mjesečnu neto plaću manju od 3000 kuna – kazao je u razgovoru za Slobodnu Dalmaciju Josip Milavić, poduzetnik iz Omiša, vlasnik “Studenca”, trgovačkog lanca s 230 trgovina i više od 1800 zaposlenih.
Razgovor je objavljen prije godinu dana, a točno toliko trebalo je i Jeleni Talajić, radnici “Studenca” s desetogodišnjim stažem u toj tvrtki, da skupi, kako kaže, hrabrost i obrati se vašem reporteru.
Premda se o nezavidnu položaju radnika, poglavito radnica, u trgovačkoj branši često govori, rijetkost je pronaći blagajnicu koja će otvoreno progovoriti o izrabljivanju i mobingu koje poslodavci, ponašajući se kao da su na svojem privatnom gumnu, vrše nad nevoljnicima iz mini dućana i supermarketa.
Šutjela i trpjela
Takvo je, brane se kad ih o tome priupitate, stanje na tržištu radne snage. Što bih ja, nastavljaju, radio drukčije – recimo: povisio plaće, uveo beneficije za radne vikende, ukinuo rad za blagdane ili davao božićnice u gotovini umjesto u bonovima – kad to nitko ne radi. Tako je kako je, a ja tu – širi tajkun nemoćno ruke da vam ga prosto dođe milo – ništa ne mogu.
A Jelena Talajić, eto, može. Junački, a u vremenu bešćutnoga kapitalizma većega junaštva nema, o svemu progovoriti. Ionako će, gorko se smije, još ovaj tjedan dobiti otkaz. Ili ga dati. Svejedno.
– Nije mi lako, teška je ova odluka, čak i mučna, ali drukčije ne mogu. Kad bih sada odustala, ne bih se više nikad mogla pogledati u ogledalo – počinje priču Jelena, pa se vraća u 2003. godinu kada je prvi put kao zaposlena žena nogom kročila u “Studenčev” opuzenski dućan.
Kad je prvi put sjela za blagajnu bila je, veli, sretnija od djeteta. A kako i ne bi kad je u moru čemera i neradničke tuge, tako joj se barem tada činilo, našla svoj škojić sreće.
– Brzo sam shvatila na kakvim temeljima gazda Josip Milavić gradi svoj uspjeh. Jednako kao što sam shvatila odakle mu silan novac za bogaćenje u situaciji kad većina naroda stenje pod siromaštvom.
Plaća je bila takva da se slobodno može usporediti s davanjima u robovlasničkom sistemu. Radili smo, naime, samo za hranu i spavanje. Ali, što ćeš, morali smo, kako bi inače gazda vozio auto od dva milijuna kuna. I to ne jedno, nego po jedno za ujutro, poslijepodne i navečer – ogorčeno će 40-godišnja Opuzenka. Ipak, šutjela je. Radila, trpjela i šutjela. Za plaću od 3000 kuna. A onda…
– A onda, bilo je to, čini mi se, prije nešto više od dvije godine, plaća je svima iz čista mira smanjena na 2600 kuna. I to pod uvjetom da odradimo sve subote i nedjelje i sve praznike – govori Jelena i pokazuje mizernu buštu. Stavka “destimulacija” posebno bode oči. Na Jeleninoj platnoj listi piše da joj je plaća umanjena za 200 kuna. Obrazloženja nema.
– Tako je svima, a ne samo meni. Nekome poslovođa skine 100, a nekome 200 kuna, kako koji mjesec. Kad vidi da je mrvu manji promet, odmah udara na plaće i uopće ga ne zanima što je posao pošteno odrađen i što je plaća i prije rezanja bila nečovječno jadna. Toliko jadna da nam se u banci smiju kad zatražimo kredit – ističe naša sugovornica.
Svjesna je, napominje, da joj javni istup malo dobra može donijeti, poglavito u gradiću “u kojem raditi možeš samo u kafiću i dućanu”, no revolt nakon Milavićeva razgovora za “Slobodnu” iz dana u dan bivao je sve veći.
– Čovjek vas gleda u oči i laže da je najmanja mjesečna neto plaća u njegovoj firmi 3000 kuna. A ne govori, na primjer, zašto je ukinuo putne troškove ili zašto nam kad idemo raditi u neko udaljeno mjesto, kao kad smo onomad išle pomagati u Dubrovnik, daje dnevnicu od samo 70 kuna. Ili zašto božićnice možemo trošiti samo u njegovoj trgovini. Ili zašto je na blagdan Svi sveti naredio da se radi do 19 sati, kao da njegovi radnici nemaju komu na grob odnijeti cvijeće – nabraja Jelena. Sa svime je upoznala i svojeg odvjetnika, koji joj je savjetovao da, zbog brojnih protuzakonitih radnja, podigne tužbu.
Dijagnoza: depresija
– Sada sam na bolovanju. Dijagnoza: depresija. Radeći u “Studencu”, izgubila sam i živce i zdravlje, pa već tri i pol godine pijem antidepresive. Govore mi da se probam vratiti, a ja ne mogu. Imam osjećaj da bih povratila čim bih zakoračila u dućan. Ili da bih se iskalila na mušterijama. Godinama sam se ubijala od posla i u sebi bolest gojila, u prsi jad kupila, baš kao što i druge žene kupe, i sada sam napokon odlučila reći da je dosta. Čovjek sam, a ne životinja i želim da se prema meni tako i ponašaju – glasno će Jelena.
– Još sam mlada – u dahu nastavlja – i ne želim sasvim psihički puknuti. Znam da nisam jedina i da vam sličnu priču mogu ispričati i druge radnice, ne samo “Studenca” nego i ostalih trgovačkih lanaca, jer nema danas potlačenije radne snage od blagajnica u dućanima, no netko je napokon morao dignuti glas. Granica izrabljivanja svake se godine pomiče iz groznoga prema goremu, poslodavci se ponašaju kao da su država u državi, za njih zakoni ne vrijede, a nitko im ništa ne može. Oni su bogovi, a mi smo robovi! – uvjerava gospođa Talajić.
Jelenin sin, 18-godišnjak kojemu je jasno kako funkcioniraju stvari u državi u kojoj, dok sve vene, cvjeta tisuću trgovačkih cvjetova, nije odobrio majčin potez.
– Pitao je: “Majko, a odakle ćeš mi, kad dobiješ otkaz, fakultet platiti?” A ja sam mu rekla: “Sine, ne brini, smislit ćemo nešto, jest ćemo, ako treba, svaki dan paštetu, ali zdravlje na tom odvratnome mjestu ja više neću gubiti” – zaključuje Jelena Talajić.