“I onda jedan dan samo si poša…u onaj bolji, pošteniji svit, tamo di te čekaju tvoja braća, tvoja mrtva garda Hrvatska… Za koga si se borija? Za slobodu čiju? Tvoju? Moju? Našu? A ne, to ti je bilo za slobodu onih koji nas ruše od samog početka…”, riječi su kojima se mrtvom branitelju na grobu obratila njegova kćer.
Mnogi su video zapisi posvećeni palim braniteljima kao svjedočanstvo jednog užasnog vremena koje se nikako ne smije zaboraviti. Ipak, malo koji video uspio je tako zorno dočarati rat, smrt, poraće, razočaranost i nepravdu prema braniteljima kao ovaj izrečen kroz misli jedne kćeri koja se kroz suze obraća mrtvom ocu.
“Reci ćaća, jesi li se zato borija? Borija si se s dijabetesom, glavoboljama, PTSP-om, otkazali ti bubrezi, moždani udar, da bi ti na kraju srce doslovno puklo. I onda jedan dan samo si poša…u onaj bolji, pošteniji svit, tamo di te čekaju tvoja braća, tvoja mrtva garda Hrvatska… Za koga si se borija? Za slobodu čiju? Tvoju? Moju? Našu? A ne, to ti je bilo za slobodu onih koji nas ruše od samog početka…
Riječi su ovo Sanje Knežević koja je svu tugu za izgubljenim ocem, hrvatskim braniteljem Duškom Kneževićem, ali i nepravdama nakon njegove smrti, pretočila u dirljivu poruku – kad umreš, više nisi branitelj.
Supruga prerano preminulog Duška Kneževića, Željka, za portal Dnevno obratila se gorkim riječima i kroz suze:
– Prošle su dvije godine od njegove smrti. Imao je samo 44 godine. Ja ne mogu sakriti razočaranost i tugu jer Dušku koji je bio zapovijednik nisu ni svijeću zapalili na Dan mrtvih, a gubitkom njega, izgubila sam sve. Rekli su mi da je umro prirodnom smrću, a bio je ranjavan u Delnicama, gluh na jedno uho, dijagnosticiran PTSP… 60% trajni invalid. Njegovo srce jednostavno je puklo od tuge. Evo, sada smanjuju mirovine, moja mlađa kćer nema pravo na stipendiju. Moja starija kćer koja je napisala ovo pismo, Sanja, završila je fakultet s odličnim ocjenama, ali nije u Puli za nju bilo posla. Njihov otac otišao je u rat kao divan čovjek s idealima, a vratio se oštećen. Ja samo čekam da moja mlađa kćer završi fakultet, a onda oko vrata stavljam štrik jer…sramim se što sam Hrvatica – grcajući u suzama rekla je Željka Knežević.
