Bez obzira na kvalifikacije KD, djevojka je preživjela strašan čin

Zločin nad maloljetnom zadarskom srednjoškolkom koji se desio početkom mjeseca kad su je petorica mladića – od kojih najmlađi ima samo 15 godina – seksualno zloupotrijebila na plaži zbog čega su i pritvoreni tema je tjedna u Zadru. To što je kazneno djelo okvalificirano kao spolni odnos bez pristanka nesretne djevojke, tek je terminološka i kaznenopravna nijansa koja ne mijenja bit nasilništva – djevojka je preživjela strašan čin.

Razina alkohola u krvi koja joj je izmjerena nakon svega – 0,95 promila – nije bila velika, pa se bez ograde ne može zaključiti kako je alkohol jedini prouzročio njezinu nemogućnost da se odupre ili barem pokuša oduprijeti petorici nasilnih mladića. Je li ili nije uz alkohol mlada Zadranka konzumirala još nešto, to još uvijek ne znamo. Ne znamo je li joj itko išta stavio u piće i tako je onesposobio, no ona je, za razliku od većine žrtava seksualnog nasilja, prijavila događaj policiji.

Prema istraživanju koje je prije par godina provela Ženska soba – Centar za seksualna prava pokazuju kako je 17 posto žena u Hrvatskoj doživjelo pokušaj silovanja ili silovanje, ali samo njih pet posto nasilje je prijavilo. S druge strane, imamo policijske statistike koje ukazuju na porast broja prijavljenih silovanja. Prošle godine je, recimo, zabilježeno čak 21,5 posto više silovanja nego godinu dana ranije, a ove godine taj porast u odnosu na isto razdoblje lani iznosi 14,3 posto.

Prema podacima MUP-a, od 2000. do 2010. godine ukupno je prijavljeno 6625 kaznenih djela seksualnog nasilja, od čega na bludne radnje otpada 34 posto, na silovanje 15 posto, na zadovoljavanje pohote pred djetetom ili malodobnom osobom 14 posto i na spolni odnošaj s djetetom 10 posto.

U prvom desetljeću ovoga stoljeća prijavljeno je ukupno 1228 kaznenih djela silovanja, od čega 958 izvršenih i 270 djela u pokušaju. To su brojke koje upozoravaju jer ako je ovoliko silovanja prijavljeno, zastrašujuća je pomisao o broju ukupno izvedenih zločina. No, neka silovanja počinjena su tako da se žrtve teško mogu nositi s postupkom koji slijedi nakon same prijave ako se na nju odvaže.

Posljednjih godina, a na to upozorava UN-ov Međunarodni odbor za kontrolu narkotika (INCB), evidentan je porast uporabe takozvanih “droga za silovanje” kojima agresor slama otpor žrtve, žrtva drogu konzumira i ne znajući to, a samo silovanje prođe u magli ili potpunom, makar privremenom, ‘black outu’. Riječ je o Rohypnolu, GHB-u koji se još naziva G, liquid i tekući ecstasy te ketaminu, jakom anestetiku koji se koristi prilikom operacija ljudi i životinja.

– Riječ je o izuzetno opasnim drogama – potvrdila nam je i toksikologinja mr. sc. Biserka Riha – Osobno se u karijeri nisam susretala s ketaminom, ali s GHB-om i rohypnolom jesam. Problem s ovim drogama, u kontekstu teme o silovanjima je sljedeći: jako brzo ih treba detektirati, a to je gotovo nemoguće. Već sutradan je rohypnol nemoguće pronaći u urinu, a GHB i ketamin nestaju iz urina već nakon nekoliko sati od konzumacije.

Budući da ove droge izazivaju ne samo nemoć žrtve da se brani, one izazivaju i zaborav, pa kad žrtva i posumnja da je možda bila seksualno zloupotrijebljena, a to je nakon nekoliko dana od događaja, u urinu više nema tragova tih supstancija. Tragovi ostaju u kosi i to je zapravo jedini spas.

No, nakon par dana od konzumacije, uzaludno je uzimati uzorak kose jer, da pojednostavim, ona dio kose koji sadrži tragove još nije izrastao. Tragove u kosi treba tražiti za mjesec, mjesec i pol dana od događaja, kaže mr. Riha koja dodaje da sve navedene droge mogu prouzročiti čak i smrt jer je riječ o depresirajućim supstancijama koje znaju dovesti i do depresije respiratornog sustava i fatalnog ishoda.

– Mladi ljudi bi, ako smijem reći – dodaje Biserka Riha – morali više paziti što piju, s kim piju i koliko piju i ne bi trebali prihvaćati otvorena pića, ne bi trebali svoje čaše ostavljati na šanku pa onda iz njih piti… Premda je GHB slankast, nemoguće ga je detektirati u uvjetima diskoteke, zadimljenog prostora, a i nemamo svi izoštren osjećaj za slanost.

Nizak broj prijava
Seksualno nasilje prilikom koje žrtva nije svjesna, dakako, komplicira ne samo postupak njezina suočenja s preživljenim zločinom. Komplicira i pravna pitanja, a osobito dokazni postupak što zacijelo još više smanjuje broj djevojaka i žena koje se odlučuju kazneno djelo i prijaviti. Naravno, i muškarci su žrtve seksualnih delikata. MUP navodi da su 2011. godine u Hrvatskoj žene bile žrtve silovanja u 94 posto slučajeva, od čega djevojke i mlade žene do 22 godine čine 38 posto žrtava silovanja. Šest posto žrtava silovanja u Hrvatskoj, dakle, muškarci su koje su silovali drugi muškarci, a silovani muškarci su još zatvoreniji kad preživljeno nasilje treba prijaviti.

Broj prijava seksualnog nasilja je, kada ih uspoređujemo s podacima društvenih istraživanja, izuzetno nizak, a ovisi o čitavom nizu čimbenika, slaže se i Vladin Ured za ravnopravnost spolova. Neki od razloga neprijavljivanja seksualnog nasilja leže u širokom društvenom kontekstu koji je kontaminiran postojanjem tipičnih mitova i predrasuda vezanih uz seksualno nasilje.

Neki razlozi su usko vezani za rad institucija, neki su isključivo osobne prirode, vezani za samu žrtvu. Neke žene smatraju kako su na neki način same pridonijele nasilju zbog nečega što su učinile ili nisu učinile jer je to dominantna društvena poruka koja se usvaja socijalizacijom, a koja je zasićena mitovima o seksualnom nasilju (‘dobila je što je zaslužila’ ili ‘sama je izazivala, a sad se žali’…).

Neke žrtve se boje govoriti o nasilju koje su preživjele zbog straha od nasilnika i njegove moguće osvete. Veliki se broj silovanih žena i muškaraca teško nosi s osjećajem srama, strahuju od stigmatizacije te reakcija obitelji i bližnjih koje mogu ići od optuživanja do potpunog odbacivanja. No, važan razlog neprijavljivanja je i nepovjerenje u policiju i sud te strah od dugotrajnog i teškog sudskog procesa te od nepravedno niskih kazni za počinitelje.

Zločin nad maloljetnom zadarskom srednjoškolkom koji se desio početkom mjeseca kad su je petorica mladića – od kojih najmlađi ima samo 15 godina – seksualno zloupotrijebila na plaži zbog čega su i pritvoreni tema je tjedna u Zadru. To što je kazneno djelo okvalificirano kao spolni odnos bez pristanka nesretne djevojke, tek je terminološka i kaznenopravna nijansa koja ne mijenja bit nasilništva – djevojka je preživjela strašan čin.

Razina alkohola u krvi koja joj je izmjerena nakon svega – 0,95 promila – nije bila velika, pa se bez ograde ne može zaključiti kako je alkohol jedini prouzročio njezinu nemogućnost da se odupre ili barem pokuša oduprijeti petorici nasilnih mladića. Je li ili nije uz alkohol mlada Zadranka konzumirala još nešto, to još uvijek ne znamo. Ne znamo je li joj itko išta stavio u piće i tako je onesposobio, no ona je, za razliku od većine žrtava seksualnog nasilja, prijavila događaj policiji.

Prema istraživanju koje je prije par godina provela Ženska soba – Centar za seksualna prava pokazuju kako je 17 posto žena u Hrvatskoj doživjelo pokušaj silovanja ili silovanje, ali samo njih pet posto nasilje je prijavilo. S druge strane, imamo policijske statistike koje ukazuju na porast broja prijavljenih silovanja. Prošle godine je, recimo, zabilježeno čak 21,5 posto više silovanja nego godinu dana ranije, a ove godine taj porast u odnosu na isto razdoblje lani iznosi 14,3 posto.

Prema podacima MUP-a, od 2000. do 2010. godine ukupno je prijavljeno 6625 kaznenih djela seksualnog nasilja, od čega na bludne radnje otpada 34 posto, na silovanje 15 posto, na zadovoljavanje pohote pred djetetom ili malodobnom osobom 14 posto i na spolni odnošaj s djetetom 10 posto.

U prvom desetljeću ovoga stoljeća prijavljeno je ukupno 1228 kaznenih djela silovanja, od čega 958 izvršenih i 270 djela u pokušaju. To su brojke koje upozoravaju jer ako je ovoliko silovanja prijavljeno, zastrašujuća je pomisao o broju ukupno izvedenih zločina. No, neka silovanja počinjena su tako da se žrtve teško mogu nositi s postupkom koji slijedi nakon same prijave ako se na nju odvaže.

Posljednjih godina, a na to upozorava UN-ov Međunarodni odbor za kontrolu narkotika (INCB), evidentan je porast uporabe takozvanih “droga za silovanje” kojima agresor slama otpor žrtve, žrtva drogu konzumira i ne znajući to, a samo silovanje prođe u magli ili potpunom, makar privremenom, ‘black outu’. Riječ je o Rohypnolu, GHB-u koji se još naziva G, liquid i tekući ecstasy te ketaminu, jakom anestetiku koji se koristi prilikom operacija ljudi i životinja.

– Riječ je o izuzetno opasnim drogama – potvrdila nam je i toksikologinja mr. sc. Biserka Riha – Osobno se u karijeri nisam susretala s ketaminom, ali s GHB-om i rohypnolom jesam. Problem s ovim drogama, u kontekstu teme o silovanjima je sljedeći: jako brzo ih treba detektirati, a to je gotovo nemoguće. Već sutradan je rohypnol nemoguće pronaći u urinu, a GHB i ketamin nestaju iz urina već nakon nekoliko sati od konzumacije.

Budući da ove droge izazivaju ne samo nemoć žrtve da se brani, one izazivaju i zaborav, pa kad žrtva i posumnja da je možda bila seksualno zloupotrijebljena, a to je nakon nekoliko dana od događaja, u urinu više nema tragova tih supstancija. Tragovi ostaju u kosi i to je zapravo jedini spas.

No, nakon par dana od konzumacije, uzaludno je uzimati uzorak kose jer, da pojednostavim, ona dio kose koji sadrži tragove još nije izrastao. Tragove u kosi treba tražiti za mjesec, mjesec i pol dana od događaja, kaže mr. Riha koja dodaje da sve navedene droge mogu prouzročiti čak i smrt jer je riječ o depresirajućim supstancijama koje znaju dovesti i do depresije respiratornog sustava i fatalnog ishoda.

– Mladi ljudi bi, ako smijem reći – dodaje Biserka Riha – morali više paziti što piju, s kim piju i koliko piju i ne bi trebali prihvaćati otvorena pića, ne bi trebali svoje čaše ostavljati na šanku pa onda iz njih piti… Premda je GHB slankast, nemoguće ga je detektirati u uvjetima diskoteke, zadimljenog prostora, a i nemamo svi izoštren osjećaj za slanost.

Nizak broj prijava
Seksualno nasilje prilikom koje žrtva nije svjesna, dakako, komplicira ne samo postupak njezina suočenja s preživljenim zločinom. Komplicira i pravna pitanja, a osobito dokazni postupak što zacijelo još više smanjuje broj djevojaka i žena koje se odlučuju kazneno djelo i prijaviti. Naravno, i muškarci su žrtve seksualnih delikata. MUP navodi da su 2011. godine u Hrvatskoj žene bile žrtve silovanja u 94 posto slučajeva, od čega djevojke i mlade žene do 22 godine čine 38 posto žrtava silovanja. Šest posto žrtava silovanja u Hrvatskoj, dakle, muškarci su koje su silovali drugi muškarci, a silovani muškarci su još zatvoreniji kad preživljeno nasilje treba prijaviti.

Broj prijava seksualnog nasilja je, kada ih uspoređujemo s podacima društvenih istraživanja, izuzetno nizak, a ovisi o čitavom nizu čimbenika, slaže se i Vladin Ured za ravnopravnost spolova. Neki od razloga neprijavljivanja seksualnog nasilja leže u širokom društvenom kontekstu koji je kontaminiran postojanjem tipičnih mitova i predrasuda vezanih uz seksualno nasilje.

Neki razlozi su usko vezani za rad institucija, neki su isključivo osobne prirode, vezani za samu žrtvu. Neke žene smatraju kako su na neki način same pridonijele nasilju zbog nečega što su učinile ili nisu učinile jer je to dominantna društvena poruka koja se usvaja socijalizacijom, a koja je zasićena mitovima o seksualnom nasilju (‘dobila je što je zaslužila’ ili ‘sama je izazivala, a sad se žali’…).

Neke žrtve se boje govoriti o nasilju koje su preživjele zbog straha od nasilnika i njegove moguće osvete. Veliki se broj silovanih žena i muškaraca teško nosi s osjećajem srama, strahuju od stigmatizacije te reakcija obitelji i bližnjih koje mogu ići od optuživanja do potpunog odbacivanja. No, važan razlog neprijavljivanja je i nepovjerenje u policiju i sud te strah od dugotrajnog i teškog sudskog procesa te od nepravedno niskih kazni za počinitelje.