Njemačkom operacijom nazvanoj “Delphin” koja je započela (točno prije 70 godina )22. studenoga 1943. na zadarskom otočju Njemci su zauzeli otok Ugljan, 23. studenoga otok Pašman, 24. studenoga otok Iž počelo je povlačenje jedinica NOV-a i POS-a III (Pomorsko-obalni sektor) s Dugog otoka kroz Kornate prema otoku Visu kamo je doplovilo 20 brodova sa šireg zadarskog područja.
S područja što ih je zauzela njemačka vojska, u zbjeg je krenulo preko 30. 000 osoba, ljudi, djece, staraca, žena trudnica. Uglavnom su to bili ljudi koji su u ratnim operacijama na kopnu i moru zbog odmazde ostali bez svojih domova iz popaljenih sela, poput Rave, Savra, Iža Malog, dijela popaljenih Kali i drugih. Ti ljudi nisu imali gotovo nikakvih izvora hrane za život, a patnici koji su izišli iz talijanskih koncentracionih logora i zatvora kao što su Kampor na Rabu, logor na Ošljaku, “Logor smrti “na Molatu i logor na Ugljanu bojali su se odmazde njemačke vojske, ustaša i četničkih postrojbi.
Kako je otok Vis postao pretijesan za smještaj 30.000 izbjeglica koji su predstavljali ograničavajući čimbenik uspješne obrane otoka vojne i narodne vlasti odlučile su da se civilno stanovništvo prebaci u južnu Italiju, koju su zauzeli Saveznici.
U Egiptu tijekom Drugog svjetskog rata nalazila se velika vojna baza savezničkih snaga koje su napredovale preko sjeverne Afrike na Siciliji a zatim u ostalim dijelovima Italije. Kada su Saveznici stigli do Italije vojna baza u Egiptu više im nije bila potrebna, stoga su izbjeglice imale sreću što su došle u ovu bazu . Ondje je bila potpuno opremljena bolnica, koju su Saveznici naoružali. Tamo su se nalazile i zgrade zapovjedništva. Svi su živjeli u šatorima. Pretpostavlja se da je u južnoj Italiji prebačeno 40 000 ljudi iz Dalmacije i otoka. Oko deset tisuća ostalo je u logorima u Italiji kao što su Santa Maria di Leuca, Santa Maria Bagno, Tuturano i drugi, dok su ostali preko luke Taranto konvojem krenuli za Egipat, tj. Port Said i Aleksandriju.
Prije deset godina vračajući se autobusom s liječenja u ” KBC Zagreb “upoznao sam splitsku profesoricu Anu Bulić koja je kazala da je boravila u El-Shatt. Moj diktafon “OLYMPUS” i ja pozorno smo je slušali: Odmah po dolasku u El-Shatt, zapravo već prve noći dosta djece i staraca je umrlo, a onda se život počeo organizirati. Sjećam se da je bila moja mama i nas dvije sestre sa ruksacima na leđima. Uzeli smo samo ono što smo mogle nositi. Kad smo došli onda su nas pobrojavali. Moja mama i mlađa sestra ukrcale su se u jedan kamion, a mene su odredili u drugi kamion. Onda sam imala 5-6 godina. Bila sam mala i užasno mi je bilo pa sam počela plakati. Ali tu nije bilo pomoći. Poslije su nas naravno spojili u Port Said. Mi smo išli vlakom u kome je bilo slame, ali je uši bilo više nego slame. Cijelu noć smo putovali. Napokon, smo sišli na stanicu. Nije to bila stanica karakteristična za željezničku. Nismo znali što će biti s nama. Nitko ne zna. Poslije 21 sat nitko nije imao nikakvih informacija.
Imali smo osjećaj da umiremo bez pomoći. Preko noći puše pustinjski vjetar Gibli koji nosi pijesak u oči. Ne možeš se braniti. To je najneugodnija stvar koju sam doživila od prirodnih nepogoda. Na kraju su kod nas došli nekakvi vojnici, ali dvije vrste. Jugoslavenski kralj je tada bio u Kairo. Tada su se već te njegove jedinice podijelile na partizane i za kralja, tj. Dražu Mihaljevića. Za 26 000 ljudi bilo je određeno 7 svećenika.
Blizu logora El Shatt nalazio se poligon na kojem su vježbali oficiri u kraljevskoj vojsci koji su navodno slučajno pet puta bacili bombe na nas. Bombe su pale u blagovaonicu i sreća što u tom trenu nije bila ni jedna osoba. Zadnje bombardiranje koje je bilo dosta kasno u travnju 1945. ubilo je jednu djevojčicu i njezinog djeda. Lovci koji su upravljali avionima, pravdali su se da su slučajno spustili bombe na El Shatt bili su u zrakoplovu Jugoslavije pod kontrolom RAF-a, odnosno britanskih zračnih snaga. U veljači 1945. pošto je bila Dalmacija oslobođena pojavilo se pitanje repatrijacije, tj povratak izbjeglica.
Potrebno je napomenuti da sve te službe koje su vodile brigu o logorima kao UNRR-a i ostale ustvari su bile obavještajne službe. Oni su imali svoje druge zadatke. Nije im bilo u interesu da zbjeg bude jedinstven, ali vojnici da. Bilo je pokušaja da se taj zbjeg razjedini, da ga naprave nesretnim da se ljudi ne vrate. Bilo je tu silno poteškoća koje su stvarali politički događaj koji se dešavao u Domovini.
Tako je jedno vrijeme zbog podjele Istre bilo zastoja u odnosima Tita i Engleza. Situacija na svjetskim bojištima pa tako i u Hrvatskoj u veljači 1945. nagovještavala je završetak rata. Zbog toga se već u trećem mjesecu u El Shatt formira komisija za repatrijaciju, odnosno komisija koja treba voditi svu brigu oko povrataka naših ljudi u domovinu. No, iako je sve bilo isplanirano u najsitnije detalje u smislu kada kreče konvoj, iz kojeg rajona te repatrijacije koje su skončale 18. travnja 1945. godine, dakle kad je trebao krenuti prvi transport trajao je do 20. kolovoza 1946. godine. Dakle rat je bio završen kada se zadnji konvoj vraća u splitsku luku koja je primala sve te izbjeglice koje su onda bile raspoređivane po kotarima i gradovima iz kojih su došle. Zašto je to trajalo tako dugo to je pitanje na koje se ne može sa sigurnošću odgovoriti, tim više što je upravo rat završio. Ako je bilo problema kada su bile najžešće ratne operacije kada su njemačke podmornice još uvijek plovile Sredozemljem, zašto u vrijeme kada su se Nijemci povukli nije se krenulo s repatrijacijom. Neiskrene isprike kao npr. da su brodovi pokvareni da treba čekati, čekati i čekati. Tih zadnjih nekoliko mjeseci bilo je užasno za sve one koji su ostali, da bi na povratnom putu jedan broj umirao”.
El Shatt je krajem siječnja 1944., kada su prvi izbjeglice iz Drvenika kod Makarske došli na Sinaj, bio je tek željeznička postaja. Na tom su mjestu bile četiri zgrade, dvije zidane i dvije limene, kao ostaci pozadinskog logora britanske vojske feldmaršala Bernarda Montgomeryja. Nakon što su kod EL Alameina Nijemci razbijeni, objekti na “krivoj”, bezvodnoj, azijskoj strani Sueskog kanala su napušteni. Britanci, poglavito oni koji su ostali u zoni Sueza, zvali su to mjesto – El Shit, doslovno “sranje”. Saveznička je vojska otišla prema Tunisu, pa u južnu Italiju. Svrgavanje Mussolinija i vlasti u Rimu bio je signal za opći ustanak na hrvatskoj strani Jadrana. Partizanske jedinice Narodnooslobodilačke vojske zauzele su veći dio Dalmacije, ali zakratko. Pred nadolazećim Nijemcima tisuće je izbjeglo na otoke, a onda na jedini slobodni Vis. Nemoguća se situacija riješila dogovorom sa Saveznicima. Krajem 1943. odlučeno je da se zbjeg naroda s kopna i otoka prebaci na sigurno. Najprije u Italiju, a onda u pijesak Egipta. Nešto manje od trideset tisuća prije svega Dalmatinaca došlo je u pustinju na dodirnom mjestu Azije i Afrike pretvorilo je u Stari kraj. “Ne zaboravi Domovinu”bila je jedna od glavnih krilatica grada šatora koji je stvoren u Egiptu. Obitelji, pa i naselja grupirali su se tako da je zemljopisni raspored iz Dalmacije sačuvan i u egipatskom pijesku.
Izbjeglice su dolazile u daleku sredinu, ali i zemlju gdje je tada boravio i njihov, barem formalni vladar, Petar II. Karađorđević. U Kairu je bio i dio ministarstva Vlade u egzilu, sve u nadi da će se po oslobođenju Italije brzo prebaciti u zemlju. Bili su tamo i dijelovi kraljevske vojske, uključujući i jedan bataljun Hrvata i Slovenaca, koji su služili u talijanskoj vojsci i tako se našli u engleskom zarobljeništvu. Oni su se pobunili neposredno pred dolazak izbjeglica. Nosili su “petokraku zvijezdu na šajkači”kada su dočekali zbjeg. Organizaciju života čvrsto je nadzirao COZ, Centralni odbor zbjega, na čelu s Matom Barbićem. Svi su bili odani Titu i činili su sve da se sveza s borbom u zemlji ne izgubi. Logora je bilo nekoliko. Najbolji su uvjeti bili u Tolumbatu blizu Aleksandrije, gdje su boravile žene s malom djecom. Najgore je bilo u Khatatbi, nekoliko sati udaljenoj i od El-Shatta i Tolumbata.
Ospice i najslabija struktura izbjeglih učinili su najnepoželjnijom točkom izbjegličkog arhipelaga. El Shatt je bio mjesto više logora, nekoliko kilometara udaljenih jedan od drugog. Pune dvije godine, sve do reparticije posljednje skupine izbjeglih, koja je u Split doplovila 24. ožujka 1946. godine, grad šatora živio je kao komadić Hrvatske u pustinji
Život 30 tisuća ljudi u tim logorima pretvorio se u simbol, mjesto u kojem su mnogi Dalmatinci bili ili su nekog imali. Nekima je to bilo mjesto gdje su išli u školu i učili pisati. Četiri stotine i osamdeset jedno se dijete tamo rodilo, pa su imena poput Nile, Sinajke, i Sinaja ili Elšatke još dugo ostala po našim kalama i mjestima po otocima i obali. Neka su djeca rođena u vezama Engleza i Hrvatica. Tek dio je takvih naknadno ozakonjen. El Shatt je postao i mjesto gdje su se Hrvati organizacijom života u logoru mjerili, bez natjecanja s Grcima i Poljacima, čija su manja izbjeglička naselja bila u blizini. Dok su oni za sve tražili arapsku poslugu, Dalmatinci su sve vodili sami. Sami su se borili i partizani, sami će i oni preživljavati, govorila je propaganda.
Organizirati život trideset tisuća ljudi u nekoliko međusobno udaljenih lokacija, držati ih zdrave i mirne, tako da budu primjer ostalima, poduhvat je vrijedan osobitog divljenja. Svijet koji je došao u Egipat bio je raznolik. Dio HSS-ovaca s dalmatinskih otoka nije se ni imao namjeru ukrcati na brodove. Njihove nade da će se u zbjegu njegovati demokracija brzo su propale. Oni koji su bili za rojalističku stranu nazivani su “četnicima” i prebačeni u poseban logor. U zbjegu su bile i kurtizane. Njihova je djelatnost iz Dalmacije u logoru samo nastavljena. Da ne bi kršile javni moral i tako pružale ružnu sliku, iz zapovjedništva zbjega traženo da se prijateljice noći ne šalju dalje od Sv. Andrije, otočića usred Jadrana. Došao je i niz intelektualaca, književnika, liječnika, umjetnika. “Naš list”, glasilo arhipelaga zbjegova, izlazio je neprekinuto od 6. veljače 1944., svega nekoliko dana po dolasku, pa do kraja repatrijacije. Ranko Marinković partijski je ocijenjen kao inteligentan, ali nepouzdan za vodeće funkcije. Ipak je neko vrijeme bio odgovorni urednik lista, zadužen za izložbu kojom je život zbjega predstavljen u Kairu.
Savka Dabčević uređivala je Omladinsku riječ, glasilo starije omladine, ali je postojao niz drugih listova za pionire, žene, tjednici, zidne novine. Najveći broj ljudi bio je slabo ili nikako naobražen. Te je obične ljude trebalo zaposliti, ne dopustiti ni da im postane previše dosadno niti da ih uhvati tuga. Ogromna su većina bili katolici, nešto manje od 25.000 ljudi. Oko 2000 su bili pravoslavci, tridesetak starokatolika i stotinjak židova. Svaki logor imao je crkvu. U središnjoj crkvi partizanske su kape krasile svece, a Bračanin Andro Štambuk bio je vikar zbjega. Kako je trebalo u svemu pokazati da je riječ o organiziranom dijelu države u nastajanju, otvorene su škole, pa i kazališta. Neke su djevojčice učile prve baletne korake, pjevale i plesale na 50 stupnjeva suhe vrućine.
Tradicionalna domišljatost naših ljudi u izrađivanju cipela i odjeće od jute, konopca koji se rasplitao, onda pleo ili slagao u ručne radove, doista je bio pokazatelj inovativnosti, ali i sposobnosti da se ni od čega učini nešto. Muški i snažniji krevete i stolove, kao i sve drugo potrebno za život, izrađivali su od trupaca koji su hvatani u Sueskom kanalu, izvlačeni na kopno i sušeni. Glačala, posuđe, kutijice građene su od metala aviona i druge ratne opreme. Pijesak i pustinju nastojalo se barem malo zazeleniti sadnjom sjemenki lubenica. Te biljke nikada nisu dale plodova, ali su se zalijevale da bi barem bojom podsjećale na dom. Englezi su sve izbjeglice gledali baš onako kako uniformirani gospodari određenog prostora gledaju na manje sretne i siromašnije.
Popis Zadrana koji su boravili na Sinajskom poluotoku u EL Shatt:
Tomislav Mihatov
Ante Bacalja, Krste
Stanko Franov, Mate
Ante Marcelić, Jure
Anka Popović, Bože Klarin,
Tomislav Marelić, Josip
Zdravko Hromin, Ante
Nadica Ivanov, Svetko Dundov,
Željka Begović, Marijan Kurtin
Perina Kolega, Šime Longin
Petani Ljubica, Josip Borčić
Ante Trešin, Marijan
Nedjeljko Barbib, Ante
Gordan Kutin, Rajko
Dragica Omble, Božo Sorić
Julija Drča, Feraro Horvat
Ante Mazić, Ivan
Smiljana Bjelanović, Anselmo
Sorić Nedjeljka, Božo
Zdenko Perić, Rudolf
Sonja Vojvodić ,Rudolf , bivša uposlenica na poslovima računovodstva u Elektromehanici Zadar
Boris Perić, Rudolf
Jela Vukosavljević, Fiorela Juras-Luk
Marija Marić, Marko
Kolić Zdenka, Marko
Šimeto Kević, poznati zadarski brico i tenor prekrasnog glasa
Viktor Jurin, bivši uposlenik na poslovima crtača u Brodogradilištu Zadar
Kristina Jurin, majka Viktora
Danica Grzunov zajedno s Kristinom Jurin pomagale su u kuhinji u El-Shatt
Slavica Dundov, majka Maksa Dundova vrsnog nogometaša NK Zadar
Boris Grzunov
Milivoj Dundov
Dana Stipčević rođena 15. srpnja 1943. preminula u El-Shatt 11. lipnja 1944.
Sastavio: Ferdinand Perinović
