Na današnji dan, 28. studenoga1943. prije točno 70 godina Zadar je doživio drugo teško bombardiranje u mjesecu studenom. Kada se piše o bombardiranju Zadra ili bilo kojeg drugog grada koji je bombardiran za vrijeme Drugog svjetskog rata potrebno je naglasiti da ideali pisanja povijesti bez predrasuda posvuda se danas smatraju nerealnim, ma koliko se trudili zanemariti stereotipe.
Kulturni relativizam još je vazda u nas iznad znanja. Primamo i dalje svijet kroz mrežu različitih uvjerenja, shema i stereotipa. Mrežu koja varira od jedne kulture do druge. Istina, postoje interesi za političku povijest koja kreće od političke prema socijalnoj, gospodarskoj, demografskoj i kulturnoj povijesti. Interdisciplinaran pristup ohrabruje suradnju različitih oblasti, pa je pojačan interes za povijest običnih ljudi što isto vrijedi i za oralnu povijest koja je vrlo raširena u svijetu.
To su sve danas nove grane povijesti koje imaju veliki broj pristaša u svijetu. Ako se bolje pogleda, ipak još uvijek je na djelu niz uproštenih vizija prošlosti. Političke opcije izrečene ad hok o pojedinim događajima zadržavaju se do danas kao da nas pritisak stvarnih i vanjskih kontinuiteta zavarava do mjere koja sigurnost pronalazi u već poznatim slikama ranije ponuđenim formulacijama. Snažne su strukture posvuda koje drže do toga da još nije vrijeme da treba skidati velo već određenih događaja i pojedinih ličnosti. Ne treba treperiti. Ne treba stvarati velike valove. Recimo, ima dosta pristaša i još uvijek naznaka i realnih opasnosti da suvremena povijest počinje zahtjevima političkog pragmatizma. Politika i danas se bavi poviješću više nego i sami povjesničari.
U Zadru su popularniji estradni povjesničari koji političkim autoritetom (ideologijom) tumače znanost u odnosu na povjesničare koji su kvalificiraniji, vjerodostojniji i u znanost ne trpaju aditive aktualne politike. Naslage fraza, posebno kad je riječ o Drugom svjetskom ratu i ne samo u nas često ometaju da se dopre do žarišta pojave koja se istražuje. Sve će se to pokrivati citatima koji su nastali u jednom vremenu koji su čak posuđeni iz nekog tuđeg vokabularija i koji ne govore o tome kako se baziraju tvrdnje, kvalifikacije, izvještaji s terena itd. Naime , i ozbiljni znanstvenici, povjesničari koji se bave suvremenom poviješću podliježu opasnosti, što se često događa kod rekonstrukcije povijesnih događaja da brkaju redoslijed i da izvlače pogrješni zaključak. Povjesničari su veoma senzibilizirani budući da je povijest ključna za identitet jednog naroda, određene zajednice, grada. Povijest može pomoći u boljem razaznavanju onoga što se dogodilo i što se ponavlja u moderno doba.
Pred povjesničarima vazda su se postavljali veliki politički zahtjevi kojima oni nažalost nisu mogli odgovoriti pa su bez obzira na režime pokušali aktualnoj politici pogodovati i na taj način se zaštititi. Bilo bježanjem u starija razdoblja ili u jednu vrstu šutnje. Bilo je slučaja, a ima ih i danas da neki povjesničari dobiju nagradu za životno djelo, baš zato što nisu ništa napisali o bližoj povijesti. Kod nas u određenim vremenskim razdobljima i u određenim sredinama je još uvijek shvaćanje da postoji samo “zvanična povijest” da su prihvatljiva i dozvoljena samo “zvanična” tumačenja suvremene povijesti, pogotovo onih povijesnih događaja, u kojima su uzimale učešća one generacije odnosno pojedinci, koji su još poneki aktivni u našem političkom i javnom životu.
Tragom talijanske literature u kojoj je iskazano mnogo emocija i nostalgije za Zadrom, ali i česte nevjerodostojne dokumentacije bez ozbiljnih povijesnih izvora, ponukalo me je da kao dijete Kalelarge potražim dokumentaciju i svjedoke tih događaja i da to što sam istražio predstavim Zadranima.
Na žalost, Davor Aras kontroverzni zadarski političar, koji nije rođen u Zadru, autoritetom predsjednika NO Znanstvene knjižnice Zadar je 2007. godine zabranio predstavljanje moje knjige “Dan kada su sva zvon zvonila”, čiji je cilj bio pobuditi kritičnost i samostalan odnos čitatelja prema povijesnoj građi Drugog svjetskog rata, da po mogućnosti širi okvir, da ukaže samo na neke proturječne i nedovoljno razjašnjene probleme međunarodnih odnosa pred Drugi svjetski rat.
Osim o bombardiranju Zadra pored ostalog u knjizi spominjem i poslijeratne konvertite poput Dvora Arasa koji je šezdesetih godina gradio karijeru na antifašizmu, tj. komunizmu svojeg oca Stjepana, da bi devedesetih marširao po Kalelargi odajući počast nacifašizmu i tako na jeftinom domoljublju postao, kao i većina današnje političke elite članom nadzornih odbora koji su od devedesetih pa naovamo, da bi politički i materijalno ojačali sebe i vladajuću stranku likvidirali 35 potentna zadarska poduzeća i ugasili 15 tisuća radnih mjesta što je jedan od razloga da ne samo Zadar, nego i cijela Hrvatska teško izlazi iz svekolike krize a i Poluotok svakim danom sve više gubi život i dušu.
I ono što je najžalosnije oni će, provjereno, svojom netolerancijom, s vrlo niskim kvocijentom emotivne inteligencije u slijedeću nedjelju na referendumu zaokružiti ZA produbljenje podjele i krize u našem društvu. Kada se analizira literatura, osobito talijanska vidi se da su autori prije postavili zadatak a onda se dokazuju tzv. činjenice. To nije povijesna metoda i to se tako ne smije raditi. Takva literatura stoji na labavim nogama. Radi istine potrebno je bilo dobro konsultirati literaturu, osobito hrvatsko gradivo ali isto tako i literaturu na drugim jezicima, kao i iskaze živih svjedoka onog vremena bez čijih svjedočenja, oslanjajući se samo na dokumentaciju bilo bi teško doći do prave istine. Tek na osnovu prikupljenog novog arhivskog gradiva mogu se donositi nove spoznaje i temeljiti zaključke. To bi bila jedina vrlina i zadatak povjesničara i svih onih, koji se bave poviješću s ciljem pisanja istinske spoznaje do koje bi se došlo.
Čitajući literaturu, osobito arhivsko gradivo iz hrvatskih, američkih i njemačkih arhiva (Britanci će svoje arhive otvoriti 2017. godine) gdje se čuva građa u kojoj su opisana bombardiranja Zadra, ali i bombardiranje ostalih dalmatinskih gradova, došao sam spoznaje da je u Zadru na Poluotoku poslije ruina od studenog 1944. nije bilo takvih objekata gdje je bilo dovoljno streljiva da bi privuklo bombardere da unište grad i stanovništvo. A isto tako sam utvrdio da je na ruinama grada bilo negdje oko stotinu Nijemaca. S druge strane poznato je još iz Srednjega vijeka na ovamo da je Zadar strategijski grad, grad tvrđava. On je i u Drugom svjetskom ratu bio jako interesantan i za Nijemce i za Saveznike. Bio je interesantan i za NOV (narodno oslobodilačku vojsku) također. Međutim situacija je bila takva da nakon rujna 1943. a 1944. pogotovo kad je bilo očito da Nijemci gube rat, da dolazi pitanje čak dolje na jugu u Grčkoj o njihovom povlačenju. Razmatrale su se tada dvije inačice povlačenja, tj. dva puta njihova povlačenja. Dali se povući preko Makedonije, Kosova, Bosne, dalje kopnenim putem ili se povlačiti morskim putem, dakle istočnom jadranskom obalom.
Budući je Nijemcima bio nesiguran povratak kopnenim putem, postavilo se pitanje povlačenja istočnom jadranskom obalom od grada do grada, tj. od luke do luke. Naravno, i Saveznici prije svega Amerikanci koji su se tada iskrcali u Africi i došli na jug Apenina, dakle u južnoj Italiji, da su imali svoje poglede o vjetrovima rata prema nama tj. prema istočnoj jadranskoj obali. Kako nam je poznato dolazili su na Vis i na druge naše otoke. Susretali su se i održavali vezu sa NOV-om a također i sa POS-om (Pomorski obalni sektor). Isto tako i Nijemci su prodrli na istočnoj jadranskoj obali osobito 1944. godine u onoj svojoj krizi povlačenja i stradanja njihovih brodova na cijeloj donjoj obali.
Ovdje je potrebno, za šire ratno područje naglasiti osim ratno i političko pitanje u Drugom svjetskom ratu. Dogodilo se je što se dogodilo. Ovaj naš Zadar je stradao. Isto tako stradali su i drugi dalmatinski gradovi. Od Dubrovnika do Zadra ponajviše. Zašto? Razmišljanja na temelju dokumentacije govore da se zaista radi o ratnim ciljevima u uskom prostoru.
Cilj su bili njemački brodovi u zadarskoj luci, koja je za savezničke četveromotorne bombardere bila preuska i čija je visina zbog protuzračne obrane prelazila 6000 metara čime je smanjena preciznost pogađanja brodova u zadarskoj luci. Iz tog razloga palo je puno bombi jer je cilj (luka i brodovi) u njoj bio zgusnut na jednom vrlo malom prostoru. Različite su brojke koliko je bombi palo na Zadar. Utvrđeno je po prilici da ukupna težina bombi ne prelazi četiristotine tona, premda se mogu naći i podaci da je na Zadar palo više tisuća tona bombi. Cilj je uvijek bio u naglascima luka, premda oko luke nije bilo nekih vojnih objekata sa nekakvim streljivom i oružjem, a u samom gradu nalazio se manji broj Nijemaca.
U tijeku istraživanja postavio sam sebi pitanje kako analizirati jedno proturječje koji prati, s jedne strane dokumente koje sam pronašao u arhivskoj građi, a s druge strane svjedočenje Zadrana koji su proživjeli pravi pakao. Dakle, dok s jedne strane dominira znanstveni pristup povijesnoj građi, s druge strane optužujuća sjećanja živih svjedoka. Kako pomiriti ovo proturječje? Kako osobno osjećamo stvari a što je zapravo istina? To su silne dileme pred kojima smo stavljeni. Tu se iskazuje potreba za oralnom poviješću koja je u Zadru dosta zanemarena. Kao mikro historija, kao iskustvo malih ljudi. Intervjui s ljudima koje bismo mogli nazvati svjedocima vremena. Promatrajući strukturu današnjih starijih Zadrana pitamo se koliko je onih koji nose svoja sjećanja koje nikad nećemo moći spoznati. Bilo bi sjajno uzeti sva ta sjećanja ponaosob, da to ostane negdje u nekoj datoteci zabilježeno. Jer sve ono što pamtimo, zove se oralna povijest koja je u svijetu jako razvijena. Pred nama je da o tome mislimo. Možda da se organiziramo na način da sva važna sjećanja pa i po svakog nas ponaosob da mislimo na ovakve stvari. Ovogodišnje obilježavanje 70. godišnjice bombardiranja Zadra je pokušaj Dice Kalelarge da se jedna o najvećih tragedija u tri tisuće godina Zadra ne zaboravi.
Prije 70 godina 28. studenoga 1943. bila je nedjelja, lijepi dan onako kao što samo u Zadru može biti kazivali su mi moji roditelji. Te nedjelje dosta se Stanaraca, ali i ostalih Zadrana spustilo pješke ili biciklima na trg Šime Budinića kako bi prisustvovali misi u crkvi sv. Šime koja je tradicionalno počinjala u 11,00 sati koju je predvodio don Ivan Giovanni Lovrović. Don Giovanni Lovrović bio mi je omiljeni svećenik jer je neposredno po završetku bombardiranja Zadra u Stanovima otvorio kapelu Male Gospe. Iz ruševina je karom (konjskom zapregom) dovukao dva crkvena zvona na kojima je pisalo Domina Pacis (Gospa Mira, poznata kao Gospa od Varoša posvećena Stanarcima do 1918. godine) i kip Gospe, te tako približio Stanarcima oltar da se pomole za pokoj duše svojih najmilijih, da se ne bi često morali spuštati biciklima u crkvi sv. Šime koja je od 1632. godine bila stanarska župa. I dok su se u crkvi sv. Šime Zadrani molili Bogu Vrag nije spavao, jer su tog dana 28. studenoga 1943.prema njemačkim dokumentima, ali i svjedočenju Zadrana koji su bili zaposleni u zadarskoj luci (njemački bojnik Tiessel angažirao je uglavnom zarobljene Zadrane na utovaru, istovaru i pretovaru brodova koji bi doplovljivali iz pravca sjevernog Jadrana u Zadar, kao i na poslovima utvrđivanja operativne obale koje su često razarane bombama), jedan od tri glavna cilja savezničkih bombardera na području Dalmacije bili su njemački ratni brodovi (operacija “Delphin”) i luka Zadar, a poseban cilj bila je njemačka krstarica “Niobe”, za koju se već znalo da se nalazi u vodama Zadra. Leteći iz Italije prema Zadru, saveznički bombarderi su na većoj visini preletjeli točno iznad krstarice, ali je nisu opazili. Napad na luku i vojne objekte izvršila su u 11,10 sati 24 laka bombardera “Mitchell” ( “B-25”), bacivši 29,5 tona bombi. Napad je izvršen istodobno s dvije grupe po 12 bombardera. Jedna je napala vojne objekte od Jazina do Brodarice. Bombe su pogodile bivšu zgradu Kazališta lutaka na ulazu u atletski stadion (današnji parking iza kultne košarkaške dvorane “Jazine”), kao i obližnje objekte, koje je koristila njemačka vojska, zatim parkiralište vojnih vozila na istom stadionu, električnu centralu ( objekti i dvorište današnje zgrade HEP-a u Ulici Dmitra Zvonimira u Zadru), vojarnu u Foši ( zgrada današnje Znanstvene knjižnice, Državnog arhiva i Pomorske škole), kompleks pomoćne vojne bolnice u zavodu sv. Dimitrija koja tada više nije radila, obližnju osnovnu školu ( danas zgrada OŠ”Petar Preradović”, tada korištena kao pomoćna vojarna), desni dio današnje zgrade Općinskog poglavarstva grada (tada njemačko zapovjedništvo grada), zgradu glavne pošte, gat za brze putničke brodove na današnjoj Krešimirovoj obali, obalu i obližnje zgrade, zgradu suda, industrijsku školu “Pasquale Bakmaz” u Ulici Šime Vitasovića, tvornice likera “Vlahov” i “Luxardo”na Brodarici, Poljoprivrednu koloniju za ratnu siročad, agenciju hidrozrakoplovne firme “Ala Littoria”, vojarne “Diaz” u Ulici Stjepana Radića, “Cadorna” u Ulici dr. Franje Tuđmana i Put Stanova, kompleks stambenih zgrada socijalnih stanova “Constanzo Ciano” na križanju ulica Zrinko-Frankopanske i Eugena Kvaternika izgrađene između dva svjetska rata i više zgrada i kuća u raznim dijelovima grada.
Bombe su bačene na južni dio luke od atletskog stadiona pa sve do ulaza, i na sjeverni dio od veslačkog kluba do Brodarice. Pogodile su obalu, ali su neke pale u more, a druge na dijelove grada usporedno s njom, posebno od perivoja V. Nazora do Morskih Vrata, podignuta 1573. u čast pobjede flote Velike Svete lige( koju je organizirao papa Pio V.) nad turskom flotom (“kroz Vrata Lepanta ne vidi te majka” plakale su zadarske udovice, majke i kćeri za svoje poginule u Lepantskoj bitci 1571.) a na sjevernom dijelu od mosta do Brodarice. Najviše bombi palo je na obalu, ali i u more kod Morskih Vrata, te istočno i zapadno od njih. Pogođena su skladišta i lučka postrojenja, kao i sjedišta pomorskih agencija. U luci je potopljen p/b “Sebenico” ( bivši “Beograd” Jadranske plovidbe) natovaren vojnom opremom njemačke vojske i dva manja broda. Ostali brodovi u luci oštećeni su teže ili lakše, ali svi su ostali sposobni za plovidbu.
Ratni brodovi i naoružani pomoćni brodovi nisu stradali jer su baš tog dana svi bili kod Dugog otoka i Kornata sudjelujući i dalje u operaciji “Delphin”. Od bombi koje su padale u morski prostor luke, pogođen je manji putnički brod BARCAGNO, koji je odmah potonuo s tridesetak putnika. Održavao je redovitu prugu između Poluotoka, Voštarnice i Brodarice, a u trenutku bombardiranja našao se između Poluotoka i Brodarice. Ovu prugu nastavio je održavati brod CERARIA u vlasništvu ugledne zadarske obitelji Bruna Arasa. Brod je bio istih maritivnih karakteristika kao i potopljeni BARCAGNO. Bruno Aras je čak položio ispit kapetana kako bi upravljao brodom. Prestao je voziti kada su brod 1950.godine jugoslavenske vlasti nacionalizirale, tj. oduzele. U drugom bombardiranju Zadra stradalo je ukupno oko 200 osoba i 250 ranjenih.
Osim na putničkom brodu, najviše mrtvih bilo je kod ulaza u sklonište zgrade Suda ( tamo se nalazila i moja majka Marija), gdje se u panici tiskao veći broj osoba na koje je pao dio konstrukcije krova. Jedan broj građana stradao je na mjestima blizu pada bombi bježeći u skloništa. Srušene su 54 kuće, a oko 80 je oštećeno teže ili lakše. Zbog uskih ulica ruševine kuća i zgrada koje su direktno pogođene, padale su na susjedne, oštećujući ih i izazivajući požare. Isto je bilo i sa susjednim kućama naslonjenim jedna na drugu duž cijele ulice. U takvim uvjetima rad spasilačkih ekipa bio je vrlo otežan jer se postojeća tehnička sredstva nisu mogla djelotvorno upotrijebiti. Požar koji je nastao u tvornicama likera, jako se razbuktao i trajao je nekoliko dana.
Jake eksplozije bombi, ruševine, požari, mrtvi i ranjeni, sve je to vrlo negativno utjecalo na stanovništvo, posebno na Poluotoku. Mnogi su bili u stanju šoka, a zavladala je panika, strah, i očaj, što je sve rezultiralo nekom vrsti općeg kaosa. Počelo je napuštanje Poluotoka i sklanjanje po kućama na periferiji. Kako nije bilo mjesta za sve, upotrijebile su se poljske kućice, staje i sve što je moglo poslužiti za smještaj čitavih obitelji. Odmah su na spojevima širokim poljskim suhozidima ( mocirama) na Pudarici niknule improvizirane nastambe kojih je svakim danom bilo sve više. Kada je počelo bombardiranje nastala je panika u crkvi sv. Šime pa je župnik Giovanni Lovrović prekinuo misu. Bomba koja je pala u parku (Perivoj Jarula)ispred industrijske škole Bakmaz (TŠC) raznijela je djecu koja su se igrala na vrtuljku. Tragedija. Katastrofa. Dječja tijela razbacana po tlu, na poslaganim drvima za loženje, po stablima, po Ulici Bartola Kašića koja se proteže do zgrade koju Zadrani nazivaju Pegla. “Od tada se više nikad nisam mogao smijati kao prije» rekao mi je moj otac Nando. Pokojna Mileva Sturnela Perinović s tugom se prisjetila da je tog dana stradao njezin diver Ive Perinović sa suprugom Milkom. «Dvije sedmice prije ovog bombardiranja vjenčali su se moj diver Ive Perinović i Milka Petrić.
One nedjelje (28. studenog 1943.) kada je bombardiralo sa strahom smo očekivali njihov povratak s mise sv. Šime u kući kod nas na Stanove. Svi su se Stanarci vratili svojim kućama, ali na žalost njih više nikad nismo vidjeli. Stradali su na samom ulazu u sklonište parka Vladimira Nazora. Ja sam bila na misu, ali dežurni karabinjer ispred parka nije nam dao da pristupimo u park. Znam da su Milka i Ive Perinović otišli na misu u sv. Šime biciklima. Kad je počelo bombardiranje pobigli su kroz mala vrata s donje strane crkve Sv. Šime. Pokušali su se skloniti u sklonište u bedemima dječjeg vrtića (Perivoj kraljice Jelene Madijevke) gdje je bio javni WC. Zvali smo ga Pišarijola. Tamo ih stražar skloništa nije tija primiti jer je u sklonište bilo puno ljudi, pa su produžili prema parku Vladimira Nazora. Taman kad se druga eskadrila približavala dotrčali su do ulaza u park. Bicikle su naslonili na zid. Od njih ništa nije ostalo”.
Sastavio: mr.sc. Ferdinand Perinović
