Iz povijesti nam je poznato da formiranje hrvatskog identiteta počinje prije 160 godina, tj. od druge polovice 19. stoljeća kada su u Hrvatskoj postojala dominantna i u velikoj mjeri suprotstavljena dva tipa političkog mišljenja i djelovanja koji se međusobno nadopunjavaju, sukobljavaju, kombiniraju i gradu temelj za ono što se u različitim razdobljima selekcionira kao hrvatsko samoprepoznavaje, kao ono što mi jesmo. Kroz proteklih 160 godina ta dva tipa razumijevanja identiteta mogu se ilustrirati s tri para hrvatskih mislilaca, političara i aktivnih političara i političkih teoretičara i mislilaca . Prvi par su Mažuranić i Starčević. Drugi par suprotstavljenih ideja u toj tradiciji su s jedne strane Maček i Radić, prema Paveliću s druge strane, te treći par u suvremenosti simbolizira Mikom Tripalom i Franjom Tuđmanom. Temeljna načela između predstavnika svakog od tih opredjeljenja kroz povijest, unutar tih parova, jest da prvi, dakle Mažuranić, Maček i Tripalo smatraju da naša hrvatska država treba biti dobra za građane, drugim riječima dobra vladavina glavna je svrha hrvatske, naše države. Dakle, naglašava svrhu države kao zajednice građana. Druga pak grupa, njima suprotstavljeni mislioci i praktičari Starčević, Pavelić i Tuđman, smatraju da je činjenica da je država naša dovoljna da je učini dobrom.
Dakle insistira se na postizanju državne neovisnosti kao cilja samog po sebi i tako smo devedesetih godina umjesto Tripala dobili Tuđmana i hrvatsku državu ali i pretvorbu i privatizaciju koja nas je, djelomično i Ponzijevom shemom gurnula u divlji kapitalizam što nije na dobro ispalo za ogromnu većinu nas građana zbog čega nama Hrvatska, premda je beskrajno volimo nije dobra. (Piramidalna ili Ponzijeva shema jest vrsta prevare u kojoj se novac sakupljen od gomile kasnijih “investitora” koristi za isplatu nekih ranijih “investitora” koji cijeloj prevari daju prividni legitimitet, te privlače daljnje “investitore”. U cijeloj se operaciji ništa ne proizvodi niti istražuje ili prodaje, niti se otvaraju radna mjesta. Jedino se pune džepovi inicijatora cijele prevare).
Uhićenje Nadana Vidoševića u sklopu akcije Remorker je potvrda da je korupcija u zemlji paradigmatska pojava koja svoje korijene vuče iz ranih devedesetih. U gospodarskom kontekstu,posebnost je slučaj Remorker što je iz Hrvatske gospodarske komore Ponzijevom shemom izvlačen novac koji su uplaćivali poslodavci, a bio je namijenjen za stvaranje servisa koji bi tim istim poslodavcima olakšao poslovanje. Sociolog Vjeran Katunarić, o društvenom razvoju i nacionalnom identitetu razmatra problem hrvatskog identiteta polazeći od moderne sociološke teorije identiteta, pokazuje kako hrvatski identitet još funkcionira kao legitimirajući i obramben, ali ne i projektni i razvojni identitet. U ovih posljednjih dvadeset i dvije godine glavnina stvaralačke energije hrvatskih elita dosad je bila usredotočena ( osim na Ponzijevu shemu op.a.) na razgradnju bivšeg jugoslavenskog nad-identiteta i u tome se naša elita u priličnoj mjeri iscrpila. Inovativne razvojne strategije nije bilo ili nisu dopirale do javne i politički relevantne razine i tako smo došli do sadašnjosti, tj. druge točke na pravcu naše budućnosti. To što davno nismo uspjeli rezultat je upornog slijepila prema pogreškama. Ako povijest ne možemo promijeniti, možemo promijeniti sadašnjost za bolju budućnost. Trebamo početi već u prvim danima 2014. godine, na način da koalicijska vlast pokaže odlučujuću spremnost i volju za ekonomske reforme, osmišljavanje, podupiranje i provođenje kvalitetnih gospodarskih programa. Razotkrivanje korupcijske hobotnice 2009. u nizu procesa koji traju do danas bilo je vjerojatno posljednji udarac našoj nacionalnoj hobotnici. Pokaže li se to točnim možemo se nadati da upravo prolazimo kroz društvenu katarzu nakon koje bi trebali uslijediti preokret nabolje.
Dovrši li ova vlast unutar prvog mandata taj posao ostati ćemo joj dužni i ako izgubi slijedeće izbore. Da neće biti lako potvrđuju trenutna referendumska događanja u zemlji u kojima su kod značajnog glasačkog tijela i dalje mnogo aktualnija svjetonazorska pitanja od reforme lokalne samouprave, pravosuđa i državne administracije, preustroja javnih poduzeća i pojačavanja tržišne utakmice na monopolskim i oligopolskim tržištima. Dok god glasači na izborima sustavno ne kažnjavaju stranke za ekonomske neuspjehe ( u Zadru HDZ za luku Gaženica) i dok god političke stranke svojim djelovanjem pothranjuju trenutne doktrinarne preferencije, na žalost nije realno očekivati promjene u redoslijedu prioriteta političkih elita. Postavlja se pitanje kako to da narod koji je bio sposoban u Drugom svjetskom ratu osloboditi Hrvatsku, a u Domovinskom ratu je obraniti nije sposoban izaći iz ekonomske recesije koja traje skoro kao dva prethodna rata zajedno? Nekako sve veliko što ostvarimo uprskamo počevši od promjene sustava, preko obrambenog rata do velikih infrastrukturnih podviga.
Čudan smo mi narod, srčan u obrani Domovine, mlohav u obrani njene ekonomije. Pa čak i kada se vlast 2011. zamijenila nije se promijenila tradicionalna kultura posluha, maltretiranje neposlušnih a kvalitetnih. Zašto imamo toliko problema s javnim poduzećima? Zašto se sada govori o davanju cesta u koncesiju? Odgovor je, zato jer se s vremenom u svim tim poduzećima nataložilo puno kadra koji je bio prije svega poslušan a manje kvalitetan. I sada sva ta jedna pod-stranačka struktura naglo postaje problematična jer ne vodi naše interese na kvalitetan i inteligentan način, nego prije svega na poslušni stranački način koji najčešće ne ide u korak sa stručnom kvalitetom. I to je jedan od problema hrvatskog društva koji je najočitiji i nadam se da će u budućnosti vladajuće garniture uvažiti tu jednu kulturu neslaganja u strankama. Kulturu neslaganja pa i pod bilo koju cijenu. Problem je danas sve lošijeg kadra, ne samo u dnevnoj stranačkoj politici nego i u javnim poduzećima.
Nedavno je Vladimir Šeks u jednom dnevnom listu kazao: ” (…) Mi danas živimo u gramzivom, okrutnom, grabežnom kapitalizmu koji je doveo do takvog socijalnog raslojavanja, takvog osiromašenja, da imamo 5 posto super bogataša, 10 posto solidno imućnih, a svi ostali su u različitim razredima siromaštva. Srednji građanski sloj je nestao. Javlja se u narodu nostalgija, ne za obnovom Jugoslavije, nego je to nostalgija za dobrim starim vremenima (…)” Iz aviona se vidi da nam ekonomija šepa, da nas, ne samo na razini Sabora nego i Vlade vode ljudi koji nisu ništa radili izvan stranke. Osnovni razlog što nam ekonomija već šestu godinu šepa je pored ostalog ogromna naša nacionalna štednja u iznosu od gotovo 200 milijardi kuna , uz neznatne investicije, a poznato je iz makroekonomije da su štednja i investicije jedne od glavnih komponenti ekonomije, koje radi njene stabilnosti i rasta moraju biti približno jednake. Ako se u nekoj nacionalnoj ekonomiji njihova razlika iz godine u godinu međusobno povećava govorimo da je ta ekonomija u recesiji, ako ona traje duže, tj. kao u našem primjeru šest godina može se pojednostavljeno kazati da se približavamo ekonomskoj katastrofi. Prolistamo li najvažnije Keynesovo djelo nastalo u vrijeme velike svjetske ekonomske krize tridesetih godina prošlog stoljeća “Opća teorija zaposlenosti, kamate i novca ” (The General Theory of Employment, Interest and Money), iz 1936. godine (John Maynard Keynes osnivač moderne makroekonomije broji se među najznačajnije ekonomiste uopće) pronaći ćemo da je Keynes tvrdio i pokušao dokazati da slobodan tržišni sustav, u koji smo mi devedesetih ugurani, ne teži ravnoteži, uključujući i punu zaposlenost, već baš vodi neravnotežama izraženim krizama i privrednim ciklusima. Ovom knjigom Keynes je izvršio revoluciju u ekonomskoj nauci, budući da je doveo u pitanje centralnu propoziciju dotadašnje makroekonomske teorije o nevidljivoj ruci Adama Smitha (U ekonomiji nevidljiva ruka je izraz koji ekonomisti koriste da bi opisali samoregulirajuću prirodu tržišta, pa i privrede kao cjeline. Nevidljiva ruka je metafora osmišljena od strane Adama Smitha u njegovom djelu “Bogatstvo naroda”, Za Smitha, nevidljiva ruka je kreacija vlastitog interesa, takmičarskog duha i ponude i potražnje svakog pojedinog učesnika na tržištu. Vjerovao je da nevidljiva ruka omogućava maksimalizirane koristi svakog učesnika, kao i cjelokupne koristi, tj. bogatstva društva, pri čemu postojeća vlast nije sudjelovala sa svojim intervencijama što je bila osnova za nastanak laissez faire ekonomske filozofije u smislu neka stvari teku kako teku). Ono što je najvažnije za štednju Keynes je tvrdio da poveća li se štednja bez odgovarajućeg porasta investicija dolazi do tzv. paradoksa štednje jer porast štednje smanjuje potrošnju, dohodak i zaposlenost. Paradoks štednje se obično javlja kada je gospodarstvo u recesiji, dok se u vrijeme ekspanzije štednja najvećim dijelom pretvara u investicije.
Pojednostavljeno, to znači da će povećanje štednje ići na štetu smanjenje investicija, zato što investicije u pravilu teže biti jednake štednji ( I = S ), pa tako ako svi u gospodarstvu štede bez ulaganja (investiranja) to će smanjiti investicije što će automatski i smanjiti gospodarsku djelatnost koja će konačno smanjiti i štednju. Iz Keynesove teorije vrlo brzo je izvedena potreba široke državne intervencije, fiskalne politike prije svega.
Hipotetski za našu nacionalnu ekonomije bi bilo optimalno kada bi se naših 200 milijardi kuna štednje podijelilo na pola: sto milijardi štednje, i sto milijardi investicija. Kada bi se to dogodilo već prva 2014. godina pokazala bi postignuti nacionalni gospodarski rast od 3,%, a nezaposlenost bi pala za otprilike 50.000 nezaposlenih. Zašto se to neće dogoditi? Zato što i Nikica Gabrić koji spada u onih 5 posto prebogatih predlaže treći put bez da dira štednju, pa čak i svoju vlastitu. Nedavno smo na televiziji primijetili da mu pristupa već pomalo zaboravljeni Stanko Zrilić koji izgleda da nije sve dao politici, ali i da nije sve ni uzeo. Sjećamo se njegove ogromne slike na fasadi zgrade preko puta Male Pošte u Zadru. Kada nije ušao u Sabor od nezadovoljstva svojom je slikom pravio komunalni nered. Komunalni ( financijski) nered su i otpis potraživanja 22 milijarde neplaćenih poreznih kuna, za koje ministar Linić priznaje da je taj njegov čin nepošten u odnosu na one koji su redovito državi plaćali porez, jer među neplatišama poreza ima i onih koji su bili “sposobni” ( jer su naučeni varati s ne stvarati) zakonitom i nezakonitom privatizacijom zgrtati bogatstvo, kupovati nekretnine i pokretnine, puniti svoje štedne uloge a ne plaćati porez, pa im hrvatska država može staviti soli na rep, ili kao u slučaju Sanader-Vidošević izvoditi javni pravosudni performans.
Očekujući da će nas inozemne investicije spasiti je iluzija, jer tko god od stranaca u nas ulaže svoj novac, prvo vodi računa da njemu bude dobro, a nama dugoročno od inozemnih ulaganja može biti samo gore. Što se tiće rasta i razvoja zadarskog gospodarstva činjenica je, da je Zadar osim po orguljama najviše poznat kao bastion droge i bastion HDZ-a, a njihova visoka međusobna korelacija pokazuje da samo drogirani ne vjeruju da je zbog preskupe Kalmetine Gaženica stala, a trebala je biti okidač razvoja zadarskog gospodarstva.
U mojem tridesetogodišnjem magistarskom radu “Komparativne prednosti luke Zadar u odnosu na ostale luke na Jadranu ” pored ostalog piše da su mogućnosti željezničkog transporta Zadar u odnosu na ostale luke višestruke, jer na primjer željeznička vuča iz Zadra čini svega 30% troškova izvlačenja iste količine robe iz Splita, Šibenika ili Rijeke. Umjesto rekonstrukcije i modernizacije željezničke pruge izgrađena je spojna cesta za luku Gaženica čija je izgradnja, zbog već spomenute Ponzijeve sheme koštala višestruko više u odnosu na početnu cijenu zbog čega je nazvana Kalmetin, što je osnovni razlog da je Gaženica stala.
Pa sretno nam bilo.
Ferdinand Perinović
