Moje objavljene članke o bombardiranju Zadra prate mnogi Zadrani koji su poslije Drugog svjetskog rata optirali za Italiju. Pored pozitivnih kao i manje pozitivnih kritika na moj el. poštanski sandučić stigla je i jedna zanimljiva zamolba: “Šjor Perinović možete li bar nešto lijepo napisati o Talijanima”. Mogu.
Četiri od 7 članova očeve obitelji poslije Drugog svjetskog rata udomila je Italija jer su se ni krivi ni dužni morali iseliti iz Zadra da bi oslobodili svoje stanove i radna mjesta tek pridošlim “oslobodiocima”( “dok slobode nije bilo ni za koga, Rus oslobađa kad osvaja” napisao je Dinko. A. Tomašić, profesor sociologije na Indijana Sveučilištu, U.S.A. u Washingtonu 1957.) čija djeca su devedesetih granatirala Zadar.
Zahvaljujući Talijanima svoje djetinjstvo proveo sam u kuće Minime (u zadarskoj stambenoj četvrti od šest nizova malih stambenih jedinica na Velikim Stanovima stanovao sam u prvom nizu šesti ulaz) izgrađene prema ideji Instituta za socijalne “narodne” stanove, a na osnovu projekta koji se čuva u Državnom arhivu u Zadru. Naziv spisa: : “PROGETTO DI CASSE MINIME PER SENZA TETO A ZARA”.
Ja kao i mnogu Zadrani liječili smo se od karcinoma na Rebru (KBC Zagreb) kojeg je dao izgraditi dr. Ante Pavelić, a i Talijanima je dao dio hrvatskog teritorija uključivši i Zadar.
Dakle, ništa nije crno-bijelo nego sivo što važi i za Josipa Broza i dr. Franje Tuđmana. Na prvim parlamentarnim izborima u Hrvatskoj kao predsjednik izborne komisije u MZ Stanovi glasovao sam za suverenu Hrvatsku i za Tuđmana kao kandidata za predsjednika Hrvatske.
Kada je pobijedio tihu građansku većinu nazvao je stoka sitnog zuba kojoj i sam pripadam. Za vrijeme vladavine kontroverznog Tuđmana nadzorni odbori (koje je birala i postavljala politika, a štitilo pravosuđe) u poduzećima su mobigom na direktore implementirali “Jasenovac” i “Bleiburg” čime je likvidirano na stotine tisuća radnih mjesta, a u Zadru 15 000.
Ovo pišem iz osobnog iskustva jer sam kao i mnogi direktori i stručnjaci pobjegao u prijevremenu mirovinu, što potvrđuje nedavni iskaz sudu bivšeg zamjenika ministra obrane Ive Bačića: “postupiti po nalogu i biti u Marici ili uzeti knjižicu i biti na ulici. Zato i pored slavnih ofenziva i oluja, zbog ne provođenja lustracije devedesetih položaj Hrvatske u Europi nije ni najmanje slavan.
Po nezaposlenosti i bolesti od karcinoma treći smo u Europi, a po izlasku iz ekonomske krize, kreditnom rejtingu BB-,konkurentnosti i još štošta smo na začelju. Bez sveukupne lustracije kao akcije sviju nas nema izlaska Hrvatske iz ekonomske i svakojake krize. Vjeruj te mi.
Među talijanskim vojnicima i časnicima bio je velik broj fašista i njihov utjecaj u Zadru bio je odlučujući. Ali postojao je jedan broj talijanskih antifašista, koji su pojedinačno ili u grupama izlazili iz Zadra i stupali u vezu s jedinicama NOVJ-a.
Tako je Štab 1. bataljuna odreda “Plavi Jadran” uspostavio kontakt s grupom talijanskih časnika stacioniranih u Bokanjcu. Časnici su u prvim razgovorima izrazili želju da izađu iz garnizona Zadar u namjeri da se bore protiv Nijemaca. Tako je 20. rujna 1943. godine u Poljica smješten s čitavom ratnom opremom kompletan alpinistički bataljun pod vodstvom komandanta kapetana Luciole.
Kapetan Luciola bio je rodom iz Milana, po zanimanju profesor, a po političkom opredjeljenju antifašist, čijeg su oca ubili Mussolinijevi fašisti. Za političkog komesara ovog bataljuna postavljen je Ivan Tomić, komandant mjesta Nin, koji je dobro govorio talijanski jezik. Po želji talijanskih časnika i vojnika bataljun je dobio ime “Goffredo Mamelli”, po talijanskom revolucionaru i borcu za slobodu i ujedinjenje Italije (proslavio se brojnim patriotskim akcijama protiv austrijske vlasti i za ujedinjenje Italije, te kao autor riječi talijanske himne “Canto degl’Italiani”). Komanda 1. bataljuna “Plavi Jadran”stupila je u kontakt s još jednom grupom talijanskih časnika. Na čelu te grupe nalazio se kapetan bojnog broda pukovnik Radovani, koji je bio rodom iz Bribirskih Mostina, a prvotno se prezivao Radović. Dogovoreno je da otpočne izlazak talijanskih jedinica iz Zadra i da se od talijanskog bataljuna “Goffredo Mamelli” i jedinica koje će izići iz Zadra formira talijanska divizija, te da se za njezinog komandanta imenuje potpukovnik Martineli.
Međutim, pojavile su se izvjesne sumnje da je sve to bio smišljeni plan njemačke obavještajne službe, pa od formiranja talijanske divizije odustalo.
Iako je talijanski bataljun “Goffredo Mamelli” postojao samo mjesec dana (20. rujna do 19. listopada 1943.), ipak je u tom kratkom vremenu zapažena njegova aktivnost, zavidna disciplina i borbenost. Njegov zadatak je bio da s položaja Diklo – Kožino zatvara prometni pravac iz Zadra prema Ninu. U tu svrhu je kapetan Lucioli rasporedio desetak teških “breda” iz zida uz obalu. Kad je 15. listopada Dikljanskim kanalom prolazilo nekoliko njemačkih desantnih brodova iz svih oružja otvorena je uraganska vatra na brodove. Njemački vojnici pogođeni mecima padali su u more i imali znatne gubitke.
Zbog toga su Nijemci nakon obavljenih priprema odlučili uništiti talijanski bataljun “Gilffredo Mamelli”. Putem obavještajne službe sustavno su sakupljali sve potrebne podatke, pa su – znajući da se radi o pristalicama maršala Pietra Badoglia i dragovoljcima – pripremali se, služeći se taktikom iznenađenja i munjevitim udarom svojim nadmoćnijim snagama.
Znajući raspored talijanskog bataljuna, Nijemci su u svanuće 19. listopada s oko 600 svojih vojnika, zatim pripadnika talijanske fašističke milicije i bivših pripadnika MVAC-a krenuli u napad s tri kolone iz Puntamike i Bokanjca prema Kožinu, gdje je talijanski bataljun držao položaje. Potporu napadu davalo je topništvo raspoređeno na Poluotoku kod današnje zgrade Tankerske plovidbe-Zadar, kao i zrakoplovi tipa “Štuka” sa Zemunika.
Koristeći se tamnom noći rastresitim i pošumljenim terenom borove šume, Nijemci su izvršili prepad pa su zarobivši jedan broj vojnika, nastavili brz i silovit prodor, nastojeći razbiti bataljun. Preostali vojnici sa zapovjednikom ubrzo su se snašli i prihvatili borbu pružajući jak otpor nadmoćnijem neprijatelju. Nijemci su poslije nekoliko sati borbe, uz potporu topništva i zrakoplova, skršili otpor i uništili bataljun. Poginuo je zapovjednik satnik Lucioli i oko 50 vojnika, neutvrđen broj zarobljen, od kojih su neki strijeljani. U Zadar su dovedena 53 zarobljenika od kojih su 46 bili Talijani, ali nije sigurno utvrđeno jesu li oni svi bili u sastavu bataljuna. Od njih 46, 41 je prebačen u Italiju, a jedan je oslobođen na intervenciju zapovjednika fašističke milicije (vjerojatno je za njega špijunirao).
Bataljun “Goffredo Mamelli” uništen je uz velike gubitke u ljudstvu, a izgubljen je veći broj pušaka, strojnica, pet teških mitraljeza, osam puškomitraljeza, dva minobacača, streljivo i druga oprema. Tako je na području sjeverne Dalmacije nestala jedina postrojba sastavljena od vojnika, dočasnika i časnika Talijana protivnika Nijemaca.
Ovaj događaj naveden je i u knjizi Vika Kožula “Zadarski partizanski odred”u kome komandanti četa bataljuna odreda «Plavi Jadran» opisuju ovaj događaj:
“Na položajima u Kožinu zatekli smo strašan prizor poslije borbe. Nijemci su sa dvije eskadrile jurišnih aviona ‘meseršmit’neprekidno tukli po talijanskom bataljunu kojeg su opkolili pješadijom. Uslijed panike koja je nastala u redovima Talijana, nije pružen Nijemcima veći otpor, te je njemačka pješadija koristeći zabunu koju su izazvali avioni napravila čitav masakr. Većina Talijana je poubijana, Jedan dio zarobljenika odveden je u Zadar. Samo se jedan vod Talijana uspio probiti kroz njemački obruč. Na njegovu čelu nalazio se jedan potporučnik, rezervni časnik, porijeklom Hrvat s otoka Silbe. Iz jednog zida našli smo komandanta Talijanskog bataljuna kapetana Luciola mrtvog. Pred njim je bila gomila čahura koju je ispalio boreći se iz svog automata. Zadnjim metkom prekratio je svoj život ne želeći da živ padne u ruku Nijemaca. Kraj njega je cvilio njegov pas vučjak kojeg je sa sobom poveo iz Zadra. U samom Kožinu nije se vodila veća borba, osim što je član seoskog NOO Marijan Vidaković pružio otpor bacivši iz svoje kuće bombu na Nijemce, nakon čega se razvila borba u kojoj je Vidaković poginuo.”
Tako je završio svoj kratki, ali časni vijek talijanski bataljun «Goffredo Mamelli» i njegovi borci antifašisti.
Ferdinand Perinović
