Vjerujte, samo rijetke seks-djelatnice, kako se taj posao u Australiji službeno naziva, to rade iz krajnje nužde. Većina jednostavno voli taj posao, a od njega mogu i pristojno živjeti – rekao je u razgovoru za Slobodnu Dalmaciju Marko Barać (62), vlasnik dviju javnih kuća, bordela (engl. brothel je i službeni naziv takvog uslužnog objekta) u glavnom australskom gradu Canberri.
Uz njegove „Exsotic Studio” i „Touch of Class” u Fyshwicku poslom je vezano više od 250 prostitutki, i žena i muškaraca. Tim se zanatom bave legalno jer je 1992. g. Australija legalizirala prostituciju. U Canberri je ukupno 16 bordela, a uslugu u njima zatraži oko milijun ljudi što nije neobično budući da je taj grad administrativno središte kontinenta, a to znači vrlo prometno i sa mnoštvom veleposlanstava.
Baraćeve javne kuće (može i sexy house) su najpoznatije i najposjećenije. Vode ih menadžeri s dugim iskustvom, a on kaže da u njima nije bio gotovo šest godina. Kaže da od ovog posla sada može solidno živjeti, jer sada može sebi i obitelji priuštiti da svako ljeto na mjesec-dva dođe u Zadar, odnosno zaselak Baraći kod Ražanca gdje se rodio. U dugom razgovoru nam je ispričao čitav niz pojedinosti o poslu kojim se bavi, o prednostima legaliziranja prostitucije, te mnoštvo zanimljivih sekvencija o svom životu koje, na žalost, neće moći sve ući u ovaj razgovor.
Međutim, treba spomenuti da je otac osmero djece iz dva braka, od kojih najstarija kćerka ima 44 godine, a najmlađi sin 10 mjeseci. Prva supruga mu je umrla od bolesti s 34 godine, te je ostao sam s petero djece. Ne skriva ni pred sadašnjom suprugom da je u životu spavao s više od 2000 žena, i da je svakoj pristupio s pažnjom, da je svaku na svoj način volio i cijenio i da to nikad nije bio samo seks.
– Kako ste iz Baraća dospjeli u Australiju? Je li to bio uobičajeni put naše dijaspore?
– Jest. Otišao sam sa 16 godina za ocem koji je tamo bio već tri godine. Iako su mi tamo bili i otac i brat ubrzo sam ostao sam jer sam mislio da mogu biti samostalan, a za početak sam „na crno” radio neke poslove na tamošnjem sveučilištu, u kuhinji. Nakon toga sam otišao u piture jer mi se brat već time bavio, ostao sam u tome jako dugo, a drugi kažu da sam bio jedan od najboljih pitura u Canberri.
– Brzo ste se pomirili s obitelji…
– Da, za mene je moj otac bio idol, čovjek koji me odgojio na jedan svoj seljački način, bio je vrlo pobožan. Kad bi kao mlad doveo neku djevojku kući govorio mi je da to nije dobro, da će me upropastiti. Kazao bi mu da je to jako dobro. Znači, nismo se u svemu slagali, ali sam ponosan na njega, naučio me poštenju. On se vratio u Hrvatsku, ja sam nastavio s poslom pa sam osnovao svoju firmu i imao radnike. Ionako mi je uvijek cilj da drugi rade za mene, a da se ja odmaram…
– I kako se dogodilo da ste od pituravanja došli do bordela?
– Potpuno slučajno. Krajem 80-ih sam jednom prijatelju posudio novac koji mi nikako nije vraćao, ali sam saznao da gradi jedan kupleraj koji bi sam vodio. Otišao sam do njega, shvatio da je moj dug uložio u to. Malo smo popričali o tome koliko je to unosno, jer ništa nisam znao o tom poslu, a i nisam imao kud, nisam mogao naplatiti dug. Već na otvorenju „Exotic Cluba” smo se posvađali, pa sam mu isplatio razliku do cijele investicije i ostao sam u poslu. Doduše, bilo bi mi draže da je on isplatio mene, ali eto.
– Je li tada prostitucija bila legalna?
– Nije bila ni legalna ni zabranjena. Neko čudno razdoblje, znalo se što se smije, a što ne smije, pa ako si to poštovao, policija te nije dirala. I u tome razdoblju te nisu više gledali kao kriminalca, niti se više itko pravio da prostitucija ne postoji. Kao što je to u Hrvatskoj danas.
– Zar postoji prostitucija u Hrvatskoj ?! Koliko vi o tome znate?
– Ma ne znam ništa. Ali vjerujte i tu u Zadru znam prepoznati djevojku koja se time bavi. U Zagrebu da ne govorim. Dovoljno je otići na Google i sve će vam biti jasno.
– Vratimo se na australske prostitutke. Kako vam je išlo na početku?
– Loše, krenuli smo s pet-šest zaposlenica, pali smo na samo dvije, kasnije je krenulo, učio sam…
– Je li vam bolje posao išao dok je prostitucija bila ilegalna ili sada kada je legalizirana?
– Puno više sam zarađivao onda, posao se dobro uhodao. Vrlo brzo su neki htjeli kupiti moj klub, čak jedna grupa homoseksualaca iz Sidneya ostavila je predujam od 15.000 dolara jer su htjeli klub za homoseksualce, ali se više nikad nisu pojavili, ne znam zašto. Pa sam ja nastavio dalje. Samo sam iz razgovora s njima ponešto naučio…
– A to je?
– Nije samo stvar u tome da imaš zgodne cure, nego moraš imati ponudu i izbor za svakoga, i najljepše i najružnije, i mlađe i starije, i jeftinije i skuplje. Tek tako možeš funkcionirati u tom poslu.
– Jeste li imali problema s ljudima iz podzemlja, s reketarenjem, dilerima?
– Toga je bilo koliko hoćeš, ali znao sam se obraniti. Imao sam prijatelje u policiji, pomogli su mi i naši ljudi koji se tamo drže zajedno, važno je bilo uvijek ostati pribran i znati ih odmaknuti već pri prvom pokušaju. Uvijek sam pazio da mi ni slučajno droga ne uđe u bordel, to je vrlo opasno.
– Ispričajte nam malo detalja o načinu rada, kako, recimo, izgleda jedan vaš bordel?
– Moj klub je nešto poput malog hotela ili motela s desetak soba. U njima pružamo različite usluge – od masaže do striptiza, ponudu koja može udovoljiti različitim mušterijama. Odatle se vodi i eskort.
– Može li se doći samo na piće, razgledati, sjediti onako..?
– Ne, piće je u cijeni usluge, donijet će ga cura, ali samo ako si s njom.
– Je li se djevojke vode kao vaše djelatnice ili su samostalne? Kako je to postavljeno? Učite li ih, recimo, što da rade?
– Ne, one su samostalne i one unajmljuju sobu na pola sata ili sat. Cijena najma po satu je 100 dolara, a ja za njih plaćam porez koji je 10 posto, kad vidim koliko je naplatila uslugu. I ne učimo ih ničemu, njihova je stvar što će u tih sat vremena raditi s mušterijom.
– Znači, vi nemate svoj krug djelatnica?
– One su uglavnom vezane uz taj bordel, mi im pomažemo da dođu do mušterije, mi štitimo i djelatnicu i korisnika, mi smo ti koji zainteresiranima, pa i preko interneta, ali prije svega na recepciji i preko reklama za bordel, nudimo mogućnost odabira, po izgledu, načinu usluge, cijeni, spolu, a onaj tko se bavi tim poslom ima u društvu status slobodnog radnika, zidara, službenika, advokata. I ne vole da ih se naziva „kurvama”. Kad žele jedna drugu uvrijediti nazovu se tako.
– Kolika je uobičajena cijena usluge za jedan sat?
– Pa uglavnom oko 250 dolara.
– I tko naplaćuje uslugu, bordel ili djelatnice.
– Mi naplaćujemo, ali kad nama sjedne novac na banku i kad država uzme svoje, djelatnicama plaćamo odmah, redovito jednom tjedno, na račun ili na ruke. Gosti nama plaćaju karticama
– Postoji li neko ograničenje, recimo dobno, za seks- djelatnice?
– Samo donja dobna granica, a to je 18 godina. Dakle, od 18 do 108 godina, ha-ha, ako hoćete. Nema drugih ograničenja.
– Jesu li te žene udane ili mahom slobodne?
– Ima svega. Nije ih malo koje muž doveze na posao.
– Kako vi nalazite djevojke? Ne idete, valjda, na Zavod za zapošljavanje pa tražite oglase poput „nezaposlena seks- djelatnica traži posao”?
– Ma može i to, ali nije tako. One se uglavnom javljaju nama.
– Koliko jedna sposobna prostitutka može dnevno primiti klijenata?
– Pa tako, do 15.
– Baš dosta…
– Ma to je kad imamo klijente za na po ure…Te žene ostaju kratko, dođu na brzinu zaraditi i odu. Stalne su negdje na šest-sedam klijenata dnevno. Možda će vam biti čudno, ali njima je to posao kao i svaki drugi, nešto uobičajeno.
– Jesu li ljudi koji dolaze kod vas isključivo orijentirani na „običan” seksualni odnos ili ima i bizarnih zahtjeva?
– Uglavnom je to uobičajena usluga, ima ponekad čudnih zahtjeva, pa procjenjujemo može li to ili ne. Uglavnom zavisi o djevojci koja bi trebala pružiti takvu uslugu. Imamo jednog klijenta, čak uglednog, koji ima bizarnih zahtjeva, ostavi kod nas godišnje jako puno novca, ali još nikad s ni jednom djevojkom nije imao spolni odnos. Zanimljivije je nešto drugo. Ljudi često dolaze samo razgovarati, u tih sat vremena se ispovjede jer ih je netko spreman saslušati. Takvih klijenata imamo dosta.
– Koji su to po vama ključne prednosti legalne, ozakonjene prostitucije? U Hrvatskoj se s vremena na vrijeme razgovara o toj temi, ali se ni jedna politička stranka nije usudila ni pokušati nešto napraviti po tome pitanju.
– Prije nego je u Australiji legalizirana prositucija formirala se jedna politička stranka koja je vrlo detaljno pripremila prijedlog zakona o tome. Na njemu su radili pravni stručnjaci koji su pri tom, da bi zakon bio kvalitetan, zaradili dobre novce. Ima niz prednosti. Prva je da je država propisala pravila ponašanja u bordelima. U njima su zdravlje i sigurnost na prvom mjestu. Dakle, ni jedna mušterija ne može koristiti uslugu, ako ga djevojka nije pažljivo pregledala pod jakim plavim svjetlom, a tuširanje je obvezno, kao i zaštita s prezervativom.
S druge strane, naše su cure obvezne otići na liječnički pregled dva puta mjesečno, a pegled obavlja liječnik u samom bordelu na račun države. I tu se ove djevojke i bordeli razlikuju od uličarki kojih tamo još uvijek ima, koje rade ilegalno, i koje lako prenose bolesti jer ne vode računa o zdravstvenoj zaštiti. Mi smo ti koji vodimo brigu da je sve potpuno čisto i zdravo. Oni koji vode bordel ne smiju imati nikakvu mrlju u policijskom kartonu, ni ja ni menadžeri, dok djelatnice mogu dobiti licenciju makar im karton nije čist.
Zato smo mi tu da pazimo na njih i njihovo ponašanje. Bordeli su zaštićeni od policije i od države, unutra imamo vlastite zaštitare u slučaju bilo kakvog incidenta. Zarađujemo svi – i mi koji organiziramo i posredujemo u poslu, zarađuje i država, a najviše zarađuju djelatnice. Jako ih je puno spasilo materijalnu propast svoje obitelji baš kod nas i to na legalan način. U bordelima se nitko ne šali s radom „na crno” ili utajom poreza. Da to pokušam, a inspekcija me uhvati kazna je 60.000 dolara, a to mi ne treba.
– Kako stojimo s dijelom priče o moralu?
– I to je prednost legalizacije. Ako ćemo biti licemjeri onda ćemo zatvoriti oči i praviti se da prostitucija ne postoji. To je lažni moral. Ako smo je legalizirali, očistili smo se od laži, a i zatvorili put svakakvim posrednicima koji žene tretiraju jako loše.
– Koliko bi legalizirana prostitucija pomogla hrvatskom turizmu?
– Sigurno da bi. Ali reći ću vam nešto drugo, o čemu rijetko tko razmišlja. U nas dolaze i paralizirani momci, vjerovali ili ne, znaju ih u kolicima dovesti njihove majke. Imamo slučajeva da je čovjeku sve paralizirano osim spolnog organa. Znači ima taj poriv, to je ljudski. Na kojem mjestu on može zadovoljiti svoju potrebu ako ne kod nas. Vjerujte mi, uđu plačući, a izađu s osmijehom na licu.
– Dirljivo. Primijetio sam da nekako zaneseno pričate o vašem biznisu…
– Sretan sam zbog ovog čim se bavim jer širim ljubav i samo ljubav, u tome nema zla. To sam kroz godine shvatio.
– Jeste li vjernik, kakvi su vaši odnosi s Crkvom?
– Da vjernik sam, katolik, mogu čak kazati da sam bolji i iskreniji nego puno drugih koje poznam. Imam prijatelja svećenika i ovdje u Hrvatskoj i, naravno, u Australiji. Donirao sam niz puta Crkvu, mada su župnicima neki drugi vjernici prigovarali zbog toga što uzimaju moj novac, valjda je po njima prljav. A onda se dogodi da te iste ljude koje navečer vidim u svom bordelu, sretnem ujutro na nedjeljnoj misi u crkvi.
Ponavljam, oni lažu sebe i druge oko sebe. Osobito sam ljut zbog stigmi koje lijepe curama koje se bave ovim poslom. Ona se ne srami pred samom sobom zbog tog posla, nego zbog ljudi koji je osuđuju, a to su isti oni koji je i plaćaju. I pitao sam jednom jednog svog prijatelja svećenika: Kako ti možeš znati da neka od tih cura neće jednog dana postati svetica? I po čemu ti voliš Boga više od nje ili od mene?
– Što ste donirali Crkvi u Hrvatskoj?
– Više toga, ali mi je osobito drago što sam platio izradu slike sv.Marije Magdalene u Jovićima kod Ražanca.
– Kad smo već tu, kod kuće, kako je vaša obitelj gledala na to čime se bavite?
– Moj pokojni otac Ante dugo nije znao čime se bavim, nisam mu htio reći. Samo da imam salon za masažu. Objasnio sam mu što je to, a on me upitao da li bi to i njemu pomoglo. Odgovorio sam: „Da, tata, pomaže svima, pa bi i tebi”. Kasnije je saznao pravu istinu pa mi je, naravno prigovorio da to nije čisto. Objasnio sam mu da je sve i čisto i dobro, na što je uzvatio: „A ima li tu novaca?”. „Ima, tata, ima dosta novaca” odgovorio sam. „Onda dobro” rekao je i – završili smo.
