Još su samo četiri mjeseca do 1. siječnja iduće godine, preostala do uvođenja primarne selekcije otpada na kućnom pragu. Tada bi građani na tzv. zelenim otocima i u reciklažnim dvorištima trebali početi besplatno sortirati sav otpad koji se može uporabiti/obraditi, dok će odvoz i zbrinjavanje ostalog otpada, koji se ne može sortirati u posebne spremnike, plaćati po količini proizvedenog. Upravo bi ih to trebalo motivirati da što više sortiraju, odnosno što manje bacaju u kante otpad koji se ne može uporabiti. No, čini se da su upravo građani za ove velike promjene čak i manje spremni od općina i gradova, odnosno države.
Biootpad, dakle sve ono što nastaje u kuhinji kao nusproizvod kuhanja, može se sakupljati u posebnu zatvorenu posudu i onda bacati u za to predviđen kontejner. Što je izvedivo, i zapravo prilično jednostavno, osim, čini se, naših mentalnih sklopova koji na privremenom radu u Njemačkoj ili Austriji, začudno, savršeno koegzistiraju s tamošnjim pravilima, čak od davnih 60-ih godina prošlog stoljeća.
I kod nas je prije deset godina Zakonom o otpadu uvedena obaveza sortiranja otpada, koja je ostala mrtvo slovo na papiru. Pod uvjetom da se nekako ipak, priviknemo na sortiranje otpada na kućnom pragu, postoji jedan drugi problem, a to je pitanje hoće li on, tako prikupljen, imati kud na propisno zbrinjavanje?
Na pitanje koliko se do sada, uoči uvođenja primarne selekcije 1. siječnja iduće godine odmaklo u pripremi kapaciteta koji će taj otpad reciklirati odnosno zbrinjavati. Iz Ministarstva zaštite okoliša odgovaraju kako bojazni nema. Trenutačni kapaciteti u Hrvatskoj za reciklažu stakla, metala, plastike, tekstila, električnog i elektroničkog otpada, otpadnih vozila, kažu, funkcioniraju daleko ispod svojih kapaciteta i svi imaju prostora za prihvat puno veće količine sirovine. Oporabitelji stakla, dodaju, uvoze reciklirano staklo jer s našeg tržišta ne mogu dobiti ni 20 posto materijala za rad.
I dok zainteresiranih za bavljenje svim vrstama plastičnog otpada, papira i stakla, tekstila i metala, još i ima, budući da su u tome namirisali dobru zaradu, problem bi moglo biti zbrinjavanje biootpada – kolokvijalno, kuhinjskog otpada, koji se mora zbrinjavati u kompostanama.
U cijeloj je Hrvatskoj tek nekoliko kompostana, apsolutno nedovoljnih za sve što bi se moglo prikupiti, pri čemu je većina njih otvorenog tipa, odnosno nisu uopće u mogućnosti zbog kompostiranja vani, na otvorenom, prihvaćati kuhinjski, već samo zeleni, vrtni otpad. Kuhinjski otpad, zbog mirisa, mogu primati samo zatvorene kompostane, kojih u Hrvatskoj nema te se postavlja pitanje kud ćemo zapravo sa svime što iz naših kuhinja izađe, a što budemo vrijedno kod kuće odvajali.
Izvoz te vrijedne sirovine iz koje nastaju kompost i bioplin manje je vjerojatan jer je vožnja takvog materijala podnošljiva na udaljenostima do stotinjak kilometara, ne i dalje od toga. Tek ćemo 2018. godine, bude li sve išlo po planu, imati izgrađenih 13 centara za gospodarenje otpadom, poput onog u Biljanima Donjim, koji bi, prvi, trebali biti završeni ove godine. No, u tim će se centrima koristiti tzv. MBO tehnologija, u kojoj će sav otpad na zbrinjavanje dolaziti na istoj gomili. Biorazgradivi materijal poput papira, drva ili tekstila, koji u MBO postrojenje dođe zajedno s ostalim komunalnim, nesortiranim otpadom, kontaminirana je sirovina koja vrijedi malo ili ništa.
Osim kompostana, još nema ni dovoljno reciklažnih dvorišta, jer ih je od predviđenih 600 u cijeloj Hrvatskoj izgrađeno tek 17. U njima će građani besplatno moći odlagati sve ono što se ne može odložiti u spremnike na zelenim otocima ispred zgrada. Što će nas dočekati 1. siječnja iduće godine, odnosno hoće li išta, vrlo je nejasno i neizvjesno.
