Sa Sveučilišta u Zadru javnosti je upućena reakcija sveučilišnih profesora prof. dr. sc.Damira Magaša i prof. dr. sc. Josipa Faričića na najnoviju primjenu (ne)formalne regionalizacije Hrvatske.
Ponukani vijestima o novom teritorijalnom ustroju porezne uprave u Republici Hrvatskoj, po kojem je „Zadar „izgubio” područni ured i postao porezna ispostava” .
Kao znanstvenici koji se bave raznim motrištima regionalizacije i sveučilišni profesori, imamo potrebu sa stručnog stajališta ukazati na mnoštvo nedostataka s kojima smo suočeni od 1. siječnja ove godine.
Temeljem Zakona o poreznoj upravi koji je stupio na snagu 9. prosinca 2015., na web stranicama Porezne uprave pri Ministarstvu financija pojavio se odnedavno i Teritorijalni ustroj. Među najvećih 10 gradova Hrvatske čiji se gravitacijski utjecaj prostire u znatnijoj mjeri i izvan vlastite županije, porezni područni uredi degradirani su na lokalne ispostave samo u Zadru (5. grad po broju stanovnika) i Slavonskom Brodu (7.), a zadržani su u Varaždinu (10.) i Karlovcu (9.), uz Zagreb, Split, Rijeku i Osijek.
Da li je i kakva javna rasprava o ovom pitanju provedena ili se smatra da nije potrebna? A i kad jest provedena, znamo iz iskustva, možete dati prijedloge kakve god, osim ljubaznog odgovora da je vaš prijedlog zaprimljen i da će se uzeti u obzir, ništa drugo se ne dogodi. Vlada odluči svoje, a saborska većina to potvrdi.
Broj područnih ureda smanjen je s 21 na 7 (radi se o centralizaciji!), ukupno ispostava je 57 a „mjesta ispostava” još 71. Izbrojili smo ukupno 127 uredovnih mjesta, što je slično prethodnoj shemi. Jedino se ogromni prostori Hrvatske provincijaliziraju, udaljuju od mjesta kvalitetne usluge, a poslodavci udaljuju od poslovanja u Hrvatskoj. Blago rečeno, radi se o diletantskom (da li namjerno?), dogmatskom, neeuropskom i protuhrvatskom ustroju, koji je nažalost ozakonjen i već se primjenjuje na zaprepaštenje tisuća ljudi u ovogodišnjim repovima po tako osmišljenim poreznim mjestima u zemlji. Gospodarski gledano, šteta izgubljenih dana bez rada sa strankama od kojih su mnoge gubile strpljenje početkom ove godine zbog zatvorenih šaltera, kao i novca potrošenog na izradu novih pečata i formalističke preinake.
Gdje su razlozi ovoj tvrdnji?
Da se radi o diletantski ustrojenom teritorijalnom ustroju pokazuje neusklađenost s europskom regionalizacijom koja prepoznaje na III. razini regionalizacije regije veličine 150.000- 800.000 (prosjek 300-500 tisuća) stanovnika, pa ako je u Hrvatskoj 21 područni (županijski) ured bio previše (prosječan broj korisnika oko 200 tisuća stanovnika), tada nije trebalo ići u krajnost na samo 6 gradova (prosječno 700 tisuća korisnika po područnom uredu) već je trebalo smanjiti broj područnih ureda na minimalno 8 (prosjek oko 450 tisuća korisnika), dakle sa Zadrom i Slavonskim Brodom ili još bolje, s obzirom na značenje istarskog prostora i s Pulom/Pazinom. Usporedi li se primjerice broj uslužnih mjesta prije i sada, ostalo je po prilici sve podjednako, samo su degradirane ingerencije uredima u glavnini županijskih središta, a neka su mjesta usluge i nestala (Gračac, primjerice).
Izgleda da je najurgentnije bilo, i zacijelo nekome izuzetno važno, da se uvedu imena „zemalja” iz vremena Mletačke Republike i Austro-Ugarske, a zatim i velikosrpskim konceptom (?) umjesto tradicionalnim hrvatskim županijskim. Oblikovanje tih prostornih cjelina nije rezultat susljednoga unutrašnjega društveno-političkog razvoja Hrvatske već posljedica sraza i konstelacija među velikim silama koje su sukladno svojim aspiracijama i mogućnostima podijelile hrvatski nacionalni prostor. Zbog toga je neprihvatljivo da u slobodnoj i suverenoj hrvatskoj državi takvi prostorni koncepti još uvijek služe kao neododirljivi modeli koji se nameću u raznim oblicima društvenoga i gospodarskog života. Tu dolazimo do dogmatizma. Ovaj teritorijalni ustroj „regionalizira”, bolje reći cijepa Hrvatsku po teritorijalnom načelu razrađenom i na mnoge načine primjenjivanom u SFR Jugoslaviji, a sada čak radikalnije provedenom nego u vrijeme komunističke uprave. Tada su za zajednice općina (također ne uvažavajući stvarnu gravitacijsku shemu) odabrana imena po gradovima, primjerice ZO Split, ZO Varaždin, ZO Rijeka itd. Ovakva podjela suvremene Hrvatske u predmetnom ustroju, bez uvažavanja funkcionalne mreže gravitacijskih središta, u kojoj se ne prepoznaje suvremeno značenje Zadra, ali i Slavonskog Broda, na crti je politbiroovskih odluka o „nedeljivoj i jedinstvenoj Dalmaciji”, pa tako i Slavoniji i Baranji. Uvodi se ponovno čak i službeno ime Hrvatsko Primorje samo za uži kvarnerski dio (iz onog vremena kada je formalno postojalo i Ugarsko Primorje). Ne uvažavaju se čak niti postignuća slobodoumnije hrvatske komunističke struje o Hrvatskom primorju od Savudrije do rta Oštra (v. Geografija SR Hrvatske, Školska knjiga, 1976.), pa temeljem toga tada i Sjevernom i Južnom, a kamoli tekovine županijskog ustroja proizašle iz potreba modernog razvoja.
Želi se dakle naglasiti zasebnost Dalmacije i Slavonije s Baranjom, ali i preko uvođenja nazivlja Istre, Hrvatskog Primorja i Like ona podjela Hrvatske protiv koje se ovaj narod izborio u obrani od srpske agresije opredijelivši se za županijski ustroj koji nastoji uvažiti specifičnosti razvitka prostornih cjelina okupljenih oko regionalnih razvojni središta. Naime, imena voljenih i svima dragih hrvatskih vernakularnih pokrajina nikada neće iščeznuti iz svakodnevne uporabe, ali u suvremenom razvoju treba pratiti suvremene tokove razvoja funkcionalnih regija oko vodećih gradova i uvažavati nove okolnosti prostornog povezivanja i funkcioniranja Hrvatske, a ne ih administrativno nametati, kao što se ovako ustrojenom mreže područnih ureda čini. Toliko o tome kada kažemo da ovakva teritorijalna podjela zemlje ima epitete protuhrvatske, te da poput onih iz 19. i 20. stoljeća, otvara širom vrata autonomaštvu i komadanju Domovine od strane prežitaka bivšega državnog sustava i upravnog aparata.
Ovaj sastav Sabora, na inicijativu Vlade pripremio je (pojedine već prihvatio, pojedine tek predviđa prihvatiti) slične zakone i odredbe iz kojih, u pogledu teritorijalno-upravnog ustroja, proizlazi dezavuiranje i odbacivanje postignuća suvremene hrvatske države, te povratak na nenarodna rješenja koja su bila nametnuta od bivših vladara i uprava nad Hrvatskom. Čuditi se da predstavnici stranaka vladajuće koalicije, posebice iz Zadra i Slavonskog Broda, ali i iz drugih gradova (Pula itd.) nisu gotovo uopće, očigledno pod partijskim stegama, digli svoj glas protiv. Iznenadila je i razmjerno blaga ili nikakva reakcija opozicijskih stranaka. Tako sada imamo legalno donesen Zakon koji je kotačić u kolu legalizacije rastakanja hrvatskog teritorijalno-upravnog korpusa. Na djelu nije decentralizacija, nego se ukidanjem većine područnih ureda zbiva osobita centralizacija tipa one u bivšoj SFRJ.
Tvrdnja da je ovakva teritorijalna podjela neeuropska proizlazi iz činjenice da ne uvažava, od iste ove Vlade prihvaćenu europsku regionalizaciju Republike Hrvatske (koja je EU regija I. reda) na Jadransku i Kontinentalnu Hrvatsku (regije II. reda). Unutar njih trebalo je definirati i regije III. reda, premda su zasad to sve hrvatske županije (ali na žalost 10 njih nema odgovarajući broj stanovnika, odgovarajuća središta i logističke potencijale regionalne samouprave). Ovako, zatvara se put europskom tipu statističke i funkcionalne regionalizacije temeljenom na načelu demografski usklađenih regija s odgovarajućim gravitacijskim središtima čiji je cilj kohezija, odnosno ravnomjerna distrubucija upravnih i svih drugih prostornih funkcija svim stanovnicima države. Primjerice, „dalmatinska” regija ovoga Zakona demografski i prostorno je prevelika (s preko 850 tisuća stanovnika i s gotovo četvrtinom teritorija RH), a prostorno izdužena pa ju je nužno bilo raščlaniti je barem na dvije porezne cjeline. Optimalna solucija je grupiranje sjevernodalmatinskog i ličkog prostora u zaseban gravitacijski regionalni kompleks u kojem postoji 5. grad po veličini u Hrvatskoj, Zadar. To se samo po sebi nameće kao prirodno rješenje s obzirom na veliku površinu, disperznost preko 300.0000 stanovnika na velikom otočnom, priobalnom i ličkom prostoru i odličnu povezanost autocestom sa Zadrom. Slično je i kod zapadnoslavonskog prostora u kojem se prirodno nameće Slavonski Brod, kao što je to prepoznato kod uloga Varaždina i Karlovca. K tome, minimalnim formalnim zahtjevima udovoljava i istarska regija, pa čak i vukovarsko-vinkovački prostor.
Kad je u pitanju Zadar i njegovo administrativno srozavanje s regionalnog na lokalno značenje, kako je moguće da zadarske podružnice vladajućih stranaka na državnoj razini kao i onih stranaka koje obnašaju vlast na lokalnoj i županijskoj razini nisu prepoznale ili nisu dovoljno istakle važnost ovoga grada na središnjem dijelu 700 km duge hrvatske obale i usprotivile se neprirodnom, zastarjelom, protuhrvatskom konceptu provedenog ustroja? Stotine građana u dugim redovima pred poreznim šalterima (a jedan od autora ovog teksta na prijelazu iz stare u novu godinu, ne jedan nego četiri puta zbog iste stvari u redovima ili pred zatvorenim šalterima) s pitanjem čemu se tako šutke, bezobzirno unazađuje Zadar na razinu lokalnog punkta? Osim toga zar je uistinu nužno za pojedine ingerencije ovisiti o odlukama iz udaljenih Splita ili Rijeke na čitavom području sjeverne Dalmacije i Like koje je danas odlično povezano sa Zadrom i čini prepoznatljiv regionalni kompleks? Osim ako nije na djelu isti onaj koncept periferizacije, marginalizacije i izolacije, koji je ovdje često uspješno provođen od prepuštanja Zadra Italiji, pa do 1990. kada je rezultirao velikosrpskom okupacijom golemog teritorija koji ima geostratešku ulogu temeljne poveznice hrvatskoga Sjevera i Juga. Jesu li svjesni da se već sutra iz registra Europskih regija briše Zadar kad izgubi prvu nižu razinu od nacionalne u pogledu uprave? Jesu li svjesni koliko se time ponižava jedno, povijesno i suvremeno gospodarsko kulturno, političko, sveučilišno, vjersko, i svekoliko ino europsko središe koje je zapravo potvrdilo razinu suvremenog europskog regionalnog žarišta III. razine? Koja je logika poistovjetiti Zadar s naseljima veličine nekoliko tisuća stanovnika s obzirom na razinu odlučivanja i administriranja u okviru novoga teritorijalnoga poreznog sustava?
Ako je moguće utvrditi doista prevelik broj hrvatskih županija (osobito u kontinentalnom dijelu države jer su u Jadranskoj Hrvatskoj županije gravitacijski mahom okupljene oko višestoljetnih etabliranih regionalnih središta), kao i mnoštvo sitnih općina u cijeloj državi koje fragmentiraju postojeće razvojne resurse, onda je potrebno donijeti sveobuhvatne promjene, u kojima, po objektivnim i principijelno primijenjenim kriterijima, Zadar nikako ne bi smio u niti jednom pogledu imati ulogu koja je manja od one koja je neposredno hijerarhijski podređena glavnom gradu države!
prof. dr. sc. Damir Magaš i prof. dr. sc. Josip Faričić
Sveučilište u Zadru
