Zadarski nadbiskup Želimir Puljić, predsjednik HBK, u srijedu 4. veljače komentirao je presudu Međunarodnog suda pravde o podizanju hrvatske tužbe za genocid u razgovoru za HKR.
– Definitivno je utvrđeno da je Srbija bila agresor na hrvatsko područje gdje su počinjena brojna zlodjela i ratni zločini koja imaju obilježja genocida s ciljem stvaranja Velike Srbije, pri čemu je protjerano i nesrpsko stanovništvo. Ljudi ovoga područja trebaju zajedno živjeti, surađivati, komunicirati, trgovati. Ali ne može se jednostavno brisati ono što se dogodilo. Budućnost treba graditi na istini i pravdi, poručio je mons. Puljić, smatrajući važnim što međunarodna presuda govori da nisu samo počinjeni zločini, na sve strane, „nekako anonimno, potukli se, pobili se”, nego da je Srbija na teritoriju Hrvatske vodila politiku etničkog čišćenja.
– To je dobra prosudba koja može biti utješna, iako nije ostvareno ono što je Hrvatska željela postići samom tužbom za genocid, kaže nadbiskup Puljić.
Navodi konrketne podatke iznesene u hrvatskoj tužbi, koji nisu priča, nego stvarni fakti: 12,500 ubijenih, 8000 logoraša, uništene civilne zgrade, domovi i više od 1500 vjerskih objekata, 900 nestalih osoba. Uništeno veliko kulturno blago, 25 000 umjetnina iz 47 muzeja, tisuće religijskih artefakata, križeva, kipova i umjetnina iz bibilioteka i arhiva.
– To je strašno mnoštvo zlodjela za koje Hrvatska smatra da ima miris genocida. Zato je tužila one koji su izvršili napad na Hrvatsku. Zato dijelim zabrinutost ljudi koji su izrazili svoje čuđenje zbog toga što je Sud tako prosudio. Stavljam se u kožu onih koji su, da spomenem samo neka mjesta, koja su postali simbol stradanja, kao što su Vukovar, Škabrnja, Nadin, Dubrovnik i drugi brojni gradovi i naselja diljem Slavonije, Baranje, Like, Dalmacije, koji su u Domovinskom ratu zaista osjetili strahote. Nakon tolikih ljudskih i materijalnih stradanja, čovjek se spontano zapita – tko će odgovarati za sve to? Tko će nadoknaditi moralnu i materijalnu štetu? Jer to nije došlo samo od sebe. Mi znamo, netko je došao u Hrvatsku, netko je napadao gradove, netko je bombardirao. Bio sam u Dubrovniku u vrijeme najtežeg stradanja i granitiranja. Zna se tko je bombardirao, zna se tko je rušio i tko je palio. Isto tako, zna se tko je u svom zanosu govorio “Ovo je Srbija, nije ovo Hrvatska” upozorava nadbiskup Puljić.
Apsurdnom smatra tezu koja se može čuti u svijetu, “Tamo se dogodio građanski rat” te se izjednačavaju agresor i žrtva.
– Sve se manje, nažalost i kod nas, govori da je na Hrvatsku i BiH izvršena agresija, i da je netko s imenom i prezimenom to učinio. Pravne su i političke smicalice kako to nije učinila Srbija, nego Jugoslavija. Apsurdno je onda zaključivati kako “nitko nije kriv, ili pak da su jednako krivi”. I međunarodna zajednica se mora suočiti s objektivnošću jer je i ona sukrivac. Nije na vrijeme reagirala i nije na vrijeme spriječila rat. A mogla je. A sada da se “spasi” i oslobodi odgovornosti, prebacuje lopticu na strane sukoba, kaže mons. Puljić.
Usprkos tome, nadbiskup smatra da Hrvatska ovom presudom donekle može biti zadovoljna, jer se jasno u presudi kaže da je na području Hrvatske agresor bila Srbija, zajedno s JNA i domaćim suradnicima.
– Učinjena su brojna zlodjela i brojni ratni zločini za koje se u objašnjenju presude kaže da imaju obilježje genocida. Međunarodni sud, dakle, otkriva značajke genocida, prosuđuje da su JNA i srpske paravojne snage koristile prekomjernu silu, počinili brojna ubojstva, te progonom nesrpskog stanovništva počinili etničko čišćenje. No, zbog dizanja visokog praga genocidnosti, Sud je prosudio kako je prosudio. Uzme li se u obzir kako je sudište u Haagu i političko sudište kojem je prvenstveno stalo da ovdje nakon svega što se dogodilo, stvari ponovno dobro funkcioniraju, što se moglo drugo i očekivati, nego: “Dat ćemo jednima i drugima neka prava, a isto tako nešto ćemo im zanijekati, pa neka se sami snalaze i stvaraju bolje odnose”. U tom smislu, pokušavaju iz toga negativnog iskustva izvući i neke pozitivne zaključke smatra, nadbiskup Puljić. Zbog toga je sada na potezu naše pravosuđe, da na tom polju radi intenzivno i zauzeto, kako bi stradali doživjeli pravdu, a žrtve zadovoljštinu.
O visokom kriteriju za dokaz namjere genocida, kaže:12,500 ubijenih ljudi, nije dovoljno u odnosu na 4,5 milijuna stanovnika. Ne znam koji je točno prag, ali jako visoko su ga digli. Ali utješno je što se u presudi nalaze definicije, da je vojska JNA sa srpskim paravojnim odredima činila masovne zločine, etničko čišćenje, a to već “miriše” na genocid. Usudio bih se reći, i to je puno od Haaškog suda, koje je ustanovljeno ad hoc, najprije da zaustavi rat, da pomogne ljudima da sami procesuiraju zločine. Sad je na hrvatskom sudištu da konačno ustanovi tko je taj tko je tu došao. Nije neki xy poubijao nevine ljude u Škabrnji. Zločinci imaju svoje ime i prezime, kao i postrojba kojima je netko zapovijedao. Ako se ne zna, onda se i protiv anonimnog počinitelja treba provesti ročište i osuditi. Inače, ispada kao, eto tamo, posvađala se dva susjeda, pa nek se izmire.
Upitan da prokomentira srbijanske političare koji za učinjeno u Hrvatskoj ne priznaju krivnju, nadbiskup Puljić je rekao: „Političari moraju sami sebe braniti, pogotovo ako se zna da su neki od njih u tome i sami sudjelovali. Ne može se očekivati da kaže “Ja se kajem”. To bi možda u ovom trenutku bilo prezahtjevno, ali nije nemoguće.
Svojevremeno je nešto takvo učinio njemački kancelar Willy Brandt, koji je sedamdesetih godina 20. st., polažući vijenac pred žrtvama Varšavskog geta, pao na koljena. I time zamolio oproštenje u ime naroda kojeg je kao kancelar predstavljao. Kao da je rekao: “Oprostite svi koji ste stradali, oprostite, Poljaci, za sve zlo koje vam je nanio moj narod”. To mogu veliki ljudi. Ne očekujem da se sada kaju oni koji su nanijeli toliko muke i trpljenja nevinim ljudima u Hrvatskoj. Ali, mislim da će doći vrijeme kad će se netko otrijezniti” kaže mons. Puljić. Značajnom smatra i činjenicu prosudbe Suda kojom se srpsku optužbu u cijelosti odbacuje.
– Ne mora ih tješiti stav Suda koji nije uvažio hrvatsku tužbu za genocid. Jer u izjavama Suda ima jako puno elemenata koji se ne mogu opravdati. Naime, nije to bio neki dobrosusjedski pohod, već napad s ciljem uništenja, bombardiranja, etničkog čišćenja, a to je strašno. Sad je nemoguće očekivati da političko vodstvo zauzme objektivan stav. Ali, nadati se kako će se s vremenom naći pojedinaca i skupina, političara i povjesničara koji će imati snage reći “Mi smo išli tamo gdje nismo trebali ići i radili smo što nismo smjeli”, zaključio je predsjednik HBK.
Nadbiskup Puljić je, uvodno, rekao kako ne spada na vjerske službenike da izriču presude ili prosudbe o sudskim rješenjima, ili vode kampanje. „No, nije zabranjeno, a to ovim putem činim, da kao slobodni građanin društva i države u kojoj su vjernici to društvo stvarali, izrazim svoju prosudbu o nekom događaju i zauzmem stav glede informacija koje ovih dana primamo”- rekao je nadbiskup Puljić.
