Odgovor na priopćenje za javnost bivših ravnatelja gđe. Josipe Marasović i gosp. Zorana Šikića, a u vezi posjeta Ministra zaštite okoliša i prirode gosp. Mihaela Zmajlovića Nacionalnom parku Paklenica.
Poštovani,
Kao trenutni ravnatelj Nacionalnog parka Paklenica imam potrebu reagirati na priopćenje za javnost bivših ravnatelja gđe. Josipe Marasović i gosp. Zorana Šikića, koje su oni dali u vezi posjeta Ministra Zmajlovića Nacionalnom parku Paklenica.
Izjavu za medije gosp. Zmajlovića nisam čuo u cijelosti, pa je stoga ne mogu komentirati. Novinari koji su bili nazočni imaju tonske zapise te se iz njih može vidjeti što je rečeno. G. Zmajlović je upoznat sa investicijom koja se trenutno događa u NP Paklenica, te mu je prezentirano da je ta investicija najveća pojedinačna investicija u području Paklenice od osnutka Nacionalnog parka davne 1949. godine. Po mom mišljenu izjava gosp Ministra bila je samo okidač bivšim ravnateljima da izraze svoje frustracije, to mogu razumjeti, ali nikako ne mogu prihvatiti da sa svojim priopćenjima u javnosti iznose neistine koje ću ovim putem demantirati.
U drugim zaštićenim područjima Republike Hrvatske također su u tijeku velike investicije, tako npr. Nacionalni park Krka trenutno dovršava nekoliko investicija koje su svakako veće od naših, Nacionalni park Sjeverni Velebit započinje izgradnju svog posjetiteljskog centra koji će ukupnom investicijom biti sličan našem projektu. Park prirode Kopački rit otvorio je svoj novi prezentacijski centar s atraktivnom šetnicom, Park prirode Papuk također dovršava svoj posjetiteljski centar. Kolege iz drugih parkova često kontaktiram za pomoć u vezi provedbe nekog dijela projekta, nikad nije bilo riječi o usporedbi vrijednosti investicija.
Bivši ravnatelji projekt Posjetiteljskog centra u kanjonu Velike Paklenice uspoređuju sa projektom „Pelješkog mosta”, ako se u nečemu mogu složiti s njima onda je to ova usporedba, i to u potpunosti, a sada ću ukratko objasniti i zašto.
Za objekt Posjetiteljskog centar u kanjonu Velike Paklenice prva građevinska dozvola izdana je 2002. godine, u nekoliko navrata sam, a što ću učiniti i ovim putem tu dozvolu nazvao „light dozvola”, bila je to dozvola koja je da tako kažem potvrdila zatečeno stanje od 1953. godine kada je bivša JNA završila gradnju objekta, uz manje izmjene dodavanja evakuacijskog tunela i definiranja upotrebe prostora. Odmah po počeku radova dozvola se krši, radi se po željama investitora i glavnog projektanta, rekao bih da se izmjene rade na dnevnoj bazi. U vrijeme velikog broja posjetitelja miniranjem se proširuju prostorije, na zgražanje svih, od struke do posjetitelja, da bi kasnije glavni projektant i glavni nadzorni inženjer gosp. Simić u više navrata tvrdio da se je prilikom iskopa pronašla kaverna koju je trebalo iskoristiti te da se je stoga odstupilo od projekta, ako je kaverna i postojala nije se mogla tek tako zacementirati u temeljnom fenomenu jednog Nacionalnog Parka, morala je biti foto i stručno dokumentirana, odnosno biološki istražena, ali nije.
Radovi su nastavljeni po istoj dozvoli, rađene su hidroizolacije, statičko učvršćivanje objekta, kopani novi evakuacijski tuneli, te da stvar bude potpuna, dva biološka pročistača otpadnih voda, jer su projektanti i investitor tek kad su prvi biološki pročistač pustili u rad shvatili da je nedostatnog kapaciteta, te su svoje gluposti prekrivali noćnim bušenjem rupa u podzemne tokove i na taj način zbrinjavajući viškove iz podkapacitiranog biološkog pročistača otpadnih voda. Nakon odabira izvođača radova za drugi biološki pročistač otpadnih voda isti je odbio izvoditi radove zbog nepostojanja građevinske dozvole za izgradnju, na kraju je pročistač ipak napravljen, kako se izvođača privolilo da izvede radove ni dan danas mi nije poznato.
Prilikom izvođenja radova od strane firme Viadukt d.d. dogodila se je nesreća na radu kojom prilikom je smrtno stradao jedan radnik na gradilištu. Nesretni radnik je nastradao u tunelu koji po tada važećoj dozvoli nije trebao biti na tom mjestu, nesreća bi se najvjerojatnije dogodila i da se radilo po valjanoj dozvoli, ali tko daje pravo jednoj Javnoj ustanovi u vlasništvu Države da radi kako je volja i da za to nitko ne odgovara.
Gospoda bivši ravnatelji navode da je njihova želja bila da se otvori „Muzej Velebita” koji je mnogo vrjedniji od kako citiram: „već viđena „turistička atrakcija” u obliku „jeftinog” displej – posjetiteljskog centra s neizbježnom suvenirnicom i kafićem”. Navedeno bivši ravnatelji demantiraju svojim radnjama, a za što postoje pisani dokazi, naime 2011. je zatražena nova građevinska dozvola, odnosno potvrda glavnog projekta, a što je bilo u vrijeme dok je ravnateljica bila gđa. Josipa Marasović, ali dozvola nije zatražena za „Muzej Velebita” već je zatražena za Posjetiteljski centar Nacionalnog parka Paklenica, zanimljiva činjenica. Bivši ravnatelji tvrde da se je „Muzej Velebita” trebao urediti kao zaseban odjel unutar Javne ustanove, što je po tadašnjem zakonu veoma upitno, bliže sam mišljenju, a takve priče su kružile i upravom parka da se je „Muzej Velebita” trebao biti posebna ustanova osnovana od resornog Ministarstva uz posebnog ravnatelja ili ravnateljicu, posebnu kompletnu upravu i prateće osoblje, koja bi naravno bila na proračunu Republike Hrvatske, već dosta puta viđen scenarij, zadatak Javne ustanove Nacionalni park Paklenica bio je jednostavan, dovršiti objekt za drugu ustanovu, a kasnije brinuti o pratećim problemima iste, o infrastrukturi prihvata posjetitelja se nije vodila briga.
Zašto se slažem s bivšim ravnateljima kada oni tvrde da je ovaj projekt „Pelješki most”, pa iz jednostavnog razloga, bilo je bitno da se radi, da se radi bilo što, iako bivši ravnatelji tvrde, nikada nisu bila osigurana sredstva za dovršetak ovog objekta, nikada nije bila izrađena Studija izvodljivosti i cost benefit analiza, ali je bilo bitno da se radi, postotak je uvijek isti. Od 2000-te godine kada je dovedena prva infrastruktura većina radova odrađena je vlastitim sredstvima ili kreditima na teret ustanove, uz manje dotacije državnih institucija. Ove činjenice se vrlo lako mogu provjeriti postoji arhiva te neka se vidi iz kojih sredstava se do sada radilo. U ovoj fazi po prvi put većinu investicije financira neka druga institucija, u ovom slučaju Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost sa 80%, i to bivšim ravnateljima smeta.
Da bude jasno, ja nisam protiv „Muzeja Velebita”, naprotiv da je taj projekt bio u visokom stupnju pripremljenosti kako napominju bivši ravnatelji svakako bih ga nastavio, nakon što gđa. Josipa Marasović više nije bila ravnateljica i dalje je ostala raditi u NP Paklenica, na moj bilo kakav upit o projektu „Muzeja Velebita” odgovora nije bilo, odlučila je raditi po principu „ako ja nisam ravnatelj jednostavno treba sve ignorirati i sabotirati”. Gosp. Zoran Šikić ideju oko nacionalnog „Muzeja Velebita” progurao je u posljednjim godinama svog mandata u Ministarstvu kulture, možda u istim krugovima preko kojih je osigurao i da to Ministarstvo plati istraživanja koja su poslije bila podloga za njegovu doktorsku disertaciju.
Gosp. Zoran Šikić trenutno je predsjednik lokalnog ogranka stranke koja ima većinu u vijeću Općine Starigrad, pa kad govori o predizbornim govorima i djelima, neka onda prebaci izgradnju „Muzeja Velebita” u Starigrad, jer ukoliko je projekt bio u toliko visokom stupnju pripremljenosti uz osigurana sredstva, iskreno ne znam kako se može zaustaviti. Samostojeći objekt koji je sa mikroklimatskim uvjetima puno povoljniji za muzejski postav od bunkerskog objekta gdje je vlaga koja može oštetiti postave izuzetno velika može se napraviti na općinskom zemljištu zemljište iznad stare crkvice Sv. Petra, otkud se planira izgraditi i nova pristupna cesta za NP Paklenicu, zašto odbacivati bilo što, na ovaj način možemo imati i Posjetiteljski centar i „Muzej Velebita”.
Vršitelj dužnosti ravnatelja sam postao u travnju 2012. godine kada su u tijeku bili radovi na prvoj fazi termotehničkih instalacija u objektu Posjetiteljskog centra. Dan nakon preuzimanja ureda ravnatelja izvođači radova po nalogu glavnog nadzornog inžinjera izbetornirali su postolja za vanjske jedinice ispod najpopularnije stijene za penjače sa jednim od najpopularnijih smjerova u kanjonu Velike Paklenice mimo projekta po kojem su radili i mimo građevinske dozvole iz 2002. godine koja je tada bila na snazi. Inspektor Zaštite prirode odmah je izašao na teren naredio rušenje izbetoniranih postolja, te utvrdio da ne postoji dozvola za izvedene radove, pozvana je i građevinska inspekcija koja nikada došla nije. Kasnije u srpnju 2012. godine dobili smo novu građevinsku dozvolu koja je „pokrila” sve dosadašnje radove, dokumentaciju za istu predana je u vrijeme dok je ravnateljica bila gđa. Josipa Marasović i gle čuda, na njoj ne piše da se dozvola izdaje za „Muzej Velebita” već za Posjetiteljski centar Nacionalnog parka Paklenica.
Da stvar bude slobodno mogu reći „tragičnija” u travnju 2012. godine nekoliko dana nakon što je nelegalna gradnja uklonjena na potpis sam dobio situaciju izvedenih radova ovjerenu od obadva nadzorna inžinjera (građevinski i strojarski) sa iznosom koji je bio veći od stanja sredstava na računu Javne ustanove Nacionalni park Paklenica. Uz navedeno Javna ustanova bila je kreditno zadužena oko 2.000.000,00 kn koja sredstva su ranije potrošena. Ravnatelj sam sada više od 3 godine i u tom razdoblju nismo uzeli niti jednu kunu kredita, a postojeće uredno otplaćujemo, te smo ujedno proveli projekt nove poučne staze „Pjeskarice” u vrijednosti oko 1.200.000,00 kn, financiran sredstvima Svjetske banke, a i iz vlastitih sredstava smo imali značajne investicije.
Bivši ravnatelji napominju da je 2007. godine otvoren dio Posjetiteljskog centra i to je istina, otvorena je trgovina na južnom dijelu objekta, te sanitarni čvor i potrebna trafostanica, ukupne površine nešto veće od 100 metara kvadratnih, usporedbe radi u fazi koja se trenutno provodi planiramo za posjetitelje otvoriti oko 1100 metara kvadratnih. Zanimljiva i nepobitna činjenica je da su napomenuti javni prostori otvoreni bez uporabne dozvole, da stvar bude jasnija, bivši ravnatelji nisu ni pokušali sazvati tehnički pregled jer su znali na koji način su rađeni navedeni prostori.
Procedura sazivanja prvog tehničkog pregleda objekta započela je mojim dolaskom na mjesto ravnatelja, održan je u srpnju 2013. godine i tek tada su stvari bile jasnije, na pregledu je utvrđeno da nema mogućnosti da se izdaju uporabne dozvole dok se ne riješe nedostatci, a koji su se odnosili na gotovo sve dijelove, od dokumentacije, do izvedenog stanja, od tada radimo na otklanjanju nedostataka, izmjeni dokumentacije i nadamo se da ćemo dovršetkom radova ove faze imati sve uvjete za uporabnu dozvolu.
Na kraju svog dopisa bivši ravnatelji spominju „neizbježnu suvenirnicu i kafić”, i u prvom projektu koji su oni odobrili postoji suvenirnica i kafić, to su prateće djelatnosti koje su potrebne objektu takvog tipa bio on Muzej ili Posjetiteljski centar, bitno je da ti prostori budu na dobrim pozicijama, koje ne remete glavnu funkciju objekta, kako bi svojim prihodima mogli dijelom pokriti troškove glavne djelatnosti, a činjenica je da u Parku od ulazne recepcije do Lugranice (udaljenost cca. 7 km pješačenja) nemate nikakav ugostiteljskog objekt.
Osobnog sam mišljenja da gospodu smeta što u tom kafiću i suvenirnici neće moći potpisivati račune kako je to punih 6 godina činio gosp. Šikić dok je bio pomoćnik Ministra kulture, a kasnije državni tajnik u kafiću u vlasništvu Javne ustanove Nacionalni park Paklenica, a sve na trošak Parka. Okrijepe za predizborne skupove neće ići iz novoizgrađenog kafića, a ja kao ravnatelj reprezentaciju ustanove ne potpisujem u svom restoranu kako je to činila gđa. Josipa Marasović. Ujedno garantiram ukoliko objekti budu išli u najam, da neće biti iznajmljeni članovima Upravnog vijeća Javne ustanove Nacionali park Paklenica kako su to činili bivši ravnatelji (gdje je drugostupanjski sud utvrdio da su protuzakonito u objektu bili svo vrijeme poslovanja). Zalagat ću se ukoliko do najma i dođe da cijena najma bude realna, odnosno da Javna ustanova ima koristi, a ne gubitke kakve stvari su se do sada događale.
Gospođi Josipi Marasović u travnju 2012. god. kada nije izabrana za novi mandat ravnateljice glavni uređaj u uredu ravnatelja punih tjedan dana, koliko joj je trebalo da preda ured bio je rezač papira, nisam siguran da li je to bilo zbog iznimne transparentnosti rada ili potrebe da izreže račune što ih je potpisala ona i gosp. Zoran Šikić.
Trenutni ravnatelj JU NP Paklenica
Zlatko Marasović
