Mamurluk nakon megalomanske pijanke s rukometnim dvoranama
Početkom rujna Državni ured za reviziju je objavio reviziju učinkovitosti financiranja izgradnje i upravljanja šest sportskih dvorana u RH u razdoblju do konca 2014. Ocijenio je da je financiranje izgradnje i upravljanje dvoranama u Varaždinu, Osijeku, Poreču, Zagrebi (Arena) te Športskim centrom Višnjik u Zadru djelomično učinkovito, dok je za športsko poslovni centar Lora Split ocijenio da je neučinkovito.
Iz izvješća državne revizije se po prvi put može vidjeti koliko je svaka pojedina dvorana doista koštala gradske proračune a koliko sve ostale građane RH i koliko su u ovih posljednjih 6 godina bile učinkovite. Do pojave ovog izvješća teško je bilo uspoređivati i dvorane i njihovu cijenu jer je svaka imala različite modele financiranja, otplatni plan, cijene u eurima ili kunama, mjesečne ili godišnje rate, itd. Kao da su država i gradovi sve ove godine namjerno pokušavali javnost izmanipulirati da se ne vidi koliko zapravo dvorane skupo koštaju građane.
Od kada je počeo projekt žurne izgradnje dvorana za potrebe rukometnog svjetskog prvenstva u RH, brojni gradovi su to prepoznali kao svoju šansu da se domognu sportske dvorane za gradske potrebe uz pomoć državnog novca. Posebno su se za tu priliku uhvatili Zagreb i Split koji još pamte Univerzijadu i Mediteranske igre kad je država posljednji put izgradila većinu velikih gradskih sportskih objekata.
Javno mijenje je posvuda više ili manje jednodušno podržalo politiku u tim projektima. Euforija, megalomanija i nerealni optimizam su došli kao prirodni nastavak sveukupnog svjetskog gospodarskog optimizma i prevelike potrošnje kao da sutra neće svanuti. Sve se događalo pred sam osvit nezapamćene svjetske financijske krize.
Gradovi koji su htjeli ući u taj posao su, kao nositelji poslova, započeli aktivnosti za natječaje, projektiranje, izbor izvođača, itd. Neiskusne i poslovično neučinkovite gradske službe su uz pomoć raznih konzultanata odradile ugovorne sporazume koji su definirali obaveze svih sudionika te su na kraju sklopili različite aranžmane s privatnim partnerima i bankama. Ali u osnovi su bez vlastitog novca, kojeg ni onako nikad nisu imali, ušli u projekte vrijedne više stotina milijuna kuna. Novac za izgradnju su banke davali na kredit uz garanciju gradskih proračuna (i time su gradovi te svoje jadne proračune blokirali za bilo kakve druge kredite na dugi period). Naravno, privatni partneri su baš sve uračunali kao trošak gradu da bi zaštitili svoju poziciju: kamate za taj kredit, ukupni trošak održavanja tih dvorana, vlastite usluge, osiguranja i sl. I to sve podjelili na dvadesetak i više godina pa onda opet po mjesecima jer je tako izgledalo manje.
Završilo je prvenstvo, euforija se stišala, počele su dolaziti rate na naplatu a dvorane su počeli preživljavati u svojim uobičajenim okolnostima. Došla je i neviđena kriza, proračuni postaju sve tanji, počele su javne kritike cijelog projekta, neplaćanja, međusobne optužbe itd. I onda je u javnosti započela lavina dezinformacija i izjava raznih neupućenih političara i ekonomista, kako to uvijek biva, koji su precijenjujući svoju pamet („ja sam upozoravao da to nije trebalo tako”) dodatno mutili vodu. No, konačno se sada iz ovog izvješća Državnog ureda za reviziju te malim istraživanjem na Internetu izvan službenih gradskih web stranica u kojima svaki grad svoju dvoranu hvali (nevažne arhitektonske nagrade i sl.), ipak može doći do uporednih podataka.
Ono što se prvo uočava je da su tri daleko najskuplje dvorane upravo one koje su financirane po modelu javnog privatnog partnerstva po načelu pola grad pola država i to: Arena Zagreb (1.53 milijardi Kn), Split (1.04 miljardi Kn) te Varaždin (659 milijuna Kn).
Ostale tri dvorane su financirane po različitima modelima i to: Osijek (223 milijuna Kn) – kompletnu izgradnju i opremanje je preuzela država (213 milijuna Kn); Poreč (154 milijuna Kn) – država je poklonila gradu 237 093 m2 atraktivnog zemljišta koje se prodalo za komercijalno-javnu namjenu za iznos od 97.9 milijuna Kn; te Zadar (240 milijuna Kn) koji je za dovršenje i dodatno opremanje svoje već započete dvorane na Višnjiku dobio 100 milijuna Kn u ratama kroz 9 godina.
Zadarska dvorana Višnjik ukupno cijena – 240 milijuna Kn, od toga: Izgradnja 168 milijuna Kn (1+ 4 pomoćne dvorane) + ukupno kamate 72 milijuna Kn (obveznice 26.9 milijuna Kn + kredit za vraćanje glavnice od obveznica 8 milijuna Kn + krediti za 100 milijuna Kn od države 37 milijuna Kn).
Budući se radi o dvoranama različite veličine, interesantna je analiza koliko zapravo košta svaka sjedalica u dvorani. Tu se možda najbolje vidi koliko se neracionalno i megalomanski planiralo i trošilo. Opet su najskuplje „sjedalice” u tri dvorane iz JPP projekata, s tim da je ovaj put titulu najraskošnije dvorane (i najvelikodušnije ugovorene s privatnim partnerom) ponio Varaždin (130.995 Kn po sjedalici).
Interesantno je to da je upravo g. Čačić bio najglasniji u promociji privatno-javnog partnerstva općenito i u samohvali da su oni u Varaždinu daleko najbolje ugovorili projekt. Jesu, ali za privatnog partnera a ne za grad i državu, što se sad vidi. Slijedi Arena Zagreb (100.900 Kn po sjedalici) te Split (95.421 Kn po sjedalici). Očekivano znatno manje su koštale sjedalice u ostale tri dvorane koje su odbile JPP i to: Osijek (63.038 Kn po sjedalici), Poreč (36.321 Kn po sjedalici) te Zadar (30.252 Kn po sjedalici).
Izvješće je ponudilo još jedan zanimljiv usporedni podatak o tome koliko su dvorane učinkovite kroz broj različitih sportskih i drugih događanja a time i prihoda (od 2009. do 2014. g.). Takvih događaja je najviše u svojoj velikoj i četiri manje dvorane organizirao Zadar (650), zatim slijede Varaždin (219), Zagreb (204), Poreč (159) te Osijek i Split sa po 109.
Za razliku od svih drugih dvorana i zahvaljujući izuzetnom projektu poznatog zagrebačkog arhitekta Hržića, s 4 pomoćne dvorane koje su osigurale zadarskoj dvorani svakodnevnu popunjenost, u 2014.g. se ostvario i višak prihoda u odnosu na rashode u iznosu od 856.037 Kn.
Sportske dvorane se svugdje u svijetu grade ne kao objekti koji trebaju nužno donositi profit, kao i škole ili ceste uostalom. Njihova uloga je u podizanju standarda života građana. Zato ih gradovi, pokrajine i države i grade javnim novcem. Onda kada ih grade privatnici svojim novcem tada te dvorane izgledaju bitno skromnije i funkcionalnije da bi mogle vratiti uloženo i još eventualno nešto zaraditi. No, kod nas je kao i u svemu uostalom gdje se barata tuđim – zajedničkim novcem, pravilo da se pretjerano troši i rasipa na sve strane. Primjer ovih naših nedavno izgrađenih velikih dvorana samo potvrđuje to pravilo. Osim zadarske i eventualnno porečke dvorane, sve ostale su i preskupe i nefunkcionalne. Nakon šest godina sad je to sigurno i jasno i potkrijepljeno brojkama. Na žalost, opterećenja gradskih (i državnih) proračuna ovim skupim igračkama će ostati ponegdje još desetljećima. Splitska dvorana u Lori je zasada jedina praktički u stečaju sa izvjesnimsudskim tužbama i odštetama. Da li sličan scenario čeka i druge, to ćemo tek vidjeti.
Rijeka je odbila od strane države ponuđenu potporu u financiranju dvorane u Zametu za porebe svjetskog rukometnog prvenstva isključivo zato jer je darežljiva ponuda došla iz njima kao SDP bastionu mrske i bahate HDZ-ove vlade i rukometnog saveza. Premda su jednostavno kao i Osijek, Poreč i Zadar mogli i bez javno-privatnog partnerstva doći do poklona od nekoliko stotina milijuna kuna iz državnog proračuna. Time je Rijeka velikodušno uštedjela građanima Hrvatske ali ne i svojim građanima koji će iz proračuna grada kroz 25-godišnji leasing platiti cijeli iznos za dvoranu od čak 370 milijuna kuna. Kontroverze oko male veličine tako skupe dvorane traju od početka izgradnje jer ukupni kapacitet od 2312 sjedalica ne zadovoljava kriterij za održavanje većih međunarodnih natjecanja. Koliko je raskošna izgradnja dvorane Zamet doista bila najbolje opet govori cijena po sjedalici od vrtoglavih 160.035 kuna. Ne samo da je to najskuplja cijena dvorane po sjedalici u RH nego je vjerojatno i među najskupljima u svijetu.
Dražen Grgurović
