Kada razgovaram s bilo kojim Zadraninom iz moje generacije, prisjećamo se i osjećamo isto, dušu Jazina i Ravnica.
Dušu u kojoj je pohranjeno sve ono što nam je zajedničko, počevši od našeg najranijeg djetinjstva do danas: prvo čišćenje grada od ruševina, guranje vagončina punih šutom koje smo zvali „Kanarinci”, poklon Engleza ruševine i vagoncini, nasipavanje rasutim materijalom Uvalu Jazine ili kupalište Kolovare, na staroj rivi privezan bombom pogođen nakrivljen brod „Mar Bianco” na čijoj smo se palubi skrivali, prvo Zabavište u podrumu i prvi razred u atriju škole „Petar Preradović”, ili u školi „Krsto Ljubičić”, prvu pričest u crkvi sv. Šime ili sv.Ivan na Relji, don Gregova i don Stanka koji nikad nije bio sam, našu igru u dvorištu crkve sv. Ivan: tanu, trilju, vatalo, kukalo, šentice (igra bacanja kamenčića u vis i hvatanja jednom rukom), ale bele statuele pronti si o no, bankuc, natpis na ploči u ogradnom zidu sv. Ivana „CHI PASA PER QUESTA VIA SALUTA SANCTA MARIA”, prvu predstavu „Crvenkapica” prikazanu 1. siječnja 1952. godine u Kazalištu lutaka u Jazinama, zaslužni za predstavu Mile Gatara i Karlo Šoletić – otac zadarske glumice Tamare, Milivoja Badurinu koji je na Relji podučavao mlade glazbenike „Naša djeca”, vrijednog svestranog nastavnika Marija Valčića i njegove mlade lutkare, Pazar na Relji preseljen pedesetih godina otraga crkve sv.Ivan, obližnju gostionu Ante Dlačića „K Pazaru” u kojoj su se 1968. godine zadarski košarkaši de fešta posvadili, požalio mi se tada zadarski košarkaš pok. Franko Kresoja, gostionu „Mornar” gdje se više pilo nego ilo, igrale trešete, briškula, preferans, bučalo i bacila pisma, spust balinjerama i monopatina (romobila) niz ulicu Polačišće na Relji, španjamuro, ti đuro sul muro, Šimu Hengedorfa koji je imao kolarsku radnju na Relji, svirao trubu u Gradskoj glazbi, bio domar u Vatrogasnom domu (Dom se nalazio u zgradi koja je 60-tih godina srušena a nalazila se u Ulici Kralja Držislava gdje su prostorije naše Udruge umirovljenika „Jazine1-Zadar”) gdje se plesalo, bio lovac, išao u lov zajedno s Matom Kardumom i Ljubom Žodanom, obojica rijetki Zadrani koji su tada imali automobil, a nadasve dobar čovjek, on i njegova supruga Karmela nisu imali djece pa je gospođa Karmela čuvala i odgajala djecu susjeda kao svoju, Babićeve dunje, Delavijine smokve, Tićinove trešnje, božanstven Reljin vrt, Marcelićeve maraške, Večeralove konje i kar, murve uz današnju Zrinsko-Frankopansku ulicu, uzgajanje dudovog svilca lišćem murava, Cacin (Antišinov) ograđen veliki vrt u kojem je svega bilo, pomidore u Mutin tor, Krstićevu pekaru i vrt u kojem si mogao ubrati pokoju smokvu i trešnju da se šlepaš do ručka a šjor Tonči se ne bi puno ljutio, prvu ljubav, ulazak „K.K. Zadar” u Prvu ligu, vođu navijača Zadra Vinka Pincetića iz prve file kuća minima, pomaganje pok. ing. Anti Jeliću kod natkrivanja K.K. dvorane u Jazinama, Sikirićevu „Bog je stvorio čovjeka a Zadar košarku”, prvu proslavu „ K.K. Zadar” za osvajanje šampionata košarke u Jugoslaviji 1965. godine pod vodstvom legendarnog trenera Enza Sovitti-a, kada bi Zadar igrao protiv Zvezde za Badnjak, Drago Marić piše u „Četiri Kantuna” da je on pjevao, da se pjevalo „ U sve vrime godišta” mi koji smo išli na vjeronauk pjevali smo propisno i logično „U se (u to) vrime godišta”, zadarska najomiljenija ikona moj rođak Pero Mazija navijačima na istočnoj tribini dirigirao je popularnu slavljeničku pjesmu, zapravo himnu zadarskih navijača „Zadar je najbolji, Zadar je slavan, nitko u Europi njemu nije ravan”, posebno „Mi smo Zadrani, Zadar je naš” , mali nogomet i rukomet na betonskom Đilu, odbojku, slet i razdragana lica zadarskih osmo i srednjoškolaca na Atletskom stadionu, prvo proljeće, profesoricu tjelesnog Meri Košta i špaliri rasplesanih grudi učenica dok veselo poskakuju, vježbanje vrlo uspješnih zadarskih atletičara, posebno zadarske olimpijke Radojke Franzoti, popularnog trenera mladih zadarskih košarkaša Uča Ivu Pulanića „ Ajmo viski niski, tko nije došo došo je”, Milorada Ignjatovića „ Deco, akcija idemo očistiti ovaj teren”, ples uz glazbu „Silueta” u dvorani „DTO Partizan”, utrke motorkotača oko grada, prvi Pero Lolić, drugi Pljusko Vukić, treči Tomažo Goić, brača Mario i Đani Sterle, Jure Večeralo Bativečo …, biciklističke utrke oko grada, prvi Josip Bajlo Bumba, drugi opet Bajlo ali Šimeto, prvu udaju-ženidbu, prvo dijete u kući, tragična pogibja Zadranima dragog i hrabrog profesora Gojka Matuline, prije trideset godina (1986.) pobjeda K.K. Zadra nad Cibonom u Zagrebu pod vodstvom trenera Vlade Đurovića (on Srbin, otac Crnogorac, majka Hrvatica), nezaboravan Popovičev zadnji presudni koš kojim je Zadar osvojio prvenstvo Jugoslavije, „masovnu ludnicu” priredili su ushićeni Zadrani našim košarkašima na Narodnom trgu, tko god je mogao hodati došao je i slavio, uspješan trener zadarskih košarkaša prof. Lucijan Valčić koji je stanovao na Relji, na Relji i danas stanuje Žaljko Ortika najtalentiraniji zadarski sportaš koji je trenirao košarkašice Zadra, devedesetih prvi demokratski izbori, neopravdana prepumpana velika popularnost Davora Arasa koji je radio za UDB-u pod kodnim imenom „tajnik”, kao i Petra Šale i ostale budale, osigurali sebi status žrtve za vlastiti cilj, lagodan život i visoku nezarađenu mirovinu, poplava komunista u prvim klupama Katedrale sv. Stošije, teatralno davali veliki milodar kako bi kamuflirali prošlost, učlanili se u desne demokratske stranke da bi lakše i više krali, granatiranje Zadra, granate pogodile moju i puno drugih kuća, Hercegoci iz Četvrte brigade kradu po Zadru, ukrali i moj automobil koji je bio na servisu u „Autokuća-Zadar” , policija sastavila zapisnik i prijavila Općinskom sudu, nije mi pomoglo što sam hrvatski dragovoljac, član Kriznog stožera i HDZ-a, korumpirani sudac Sokol gura moju tužbu u zastaru, lopovi u stanu našli baku koja je došla unuku po mlijeko „Babo što češ ti ovdje, trebaš biti u skloništu” savjetuju lopovi u vojnim odorama, građane nitko ne štiti, Živko Kolega gura hotelske radnike, a „Hoteli – Borik, gura Hypo banki koja upravo mijenja ime, Savo mijenja ime u Ante, Čedo u Roko, Nebojša u Frane, Perica Aras ne mijenja ime, Rina Aras nosi ime jedne ulice na Stanovima, sve se može kada se hoće pa i nelegitimno, prvi nastup Hrvatske neovisne i samostalne države na Olimpijadi u Barceloni 1992., nastupio moj sin Marko, jedini zadarski veslač, veslao bolje za Hrvatsku od brače Bajlo za Jugoslaviju na olimpijadi u Minhenu 1972., Drago Marić u „Baština Zadarskog sporta” ne spominje ovaj njegov nastup, premda Markovi preci za razliku od Marića baštine Ravnice i Jazine, tj. nekadašnji Vatroš sv. Martina, nije Marić jedini, Zadarska nadbiskupija ne slavi blagdan Gospe od Varoša-zaštitinice Ravnica i Jazina kao ni blagdan nebeskog zaštitinka zadarskog puka sv. Zoila, a ni Zadarski mir joj nije mio, gradska vlast traži investitore koji će investirati u Zadar, a poznato je da nitko ne investira da domicilnom stnovništvu bude bolje, nego da bude bolje investitoru, dakako i upravi, isključuje nas se iz gospodarskog i društvenog života, kvari budućnost čak i onima koji su glasali za upravu, nisu ni svijesni da laganini napuštaju Zadar, pa u Zadarskom listu reagira prof. Pavuša Vežić : „…
Ravnice i Jazine u Zadru danas su na prekretnici, izložene ambicioznim prostorno-investicijskim programima i tehno-menadžerskim aranžmanima kojima čuvanje kulturnohistorijskih cjelina, u to možemo biti sigurni, nije prva briga. Sada je u pripremi izrada javnog urbanističkog natječaja za regulaciju Ravnica. Međutim, one su već s prvim korakom, s dosadašnjim najavama, izgubile vlastito ime i postale Vrata Zadra, ma što to značilo. To samo dodatno upozorava na potrebu brižnoga promišljanja i traganja za pravom mjerom u očito nužnom uređivanju Ravnica i potrebnom civiliziranju njihovoga područja. No, istovremeno valja brinuti i o čuvanju ambijenta povijesnoga grada u današnjem urbanom krajoliku Zadra. Njegov renesansni profil i sustav, ma koliko narušavan tokom 19. i 20. stoljeća, ipak stoji u naravi i tvori zaista veliku povijesnu i prostornu vrijednost (…)”, a u drugom članku kojeg je isto objavio Zadarski list prof Vežić naglašava: „(…) Prevelika je cijena koju plaćamo turističkom razvoju. Ključno je pitanje žive li građani s tim profitom koji se zaradi bolje ili ne, imaju li bolje škole, zdravstvo i drugo, ako već stvaramo taj profit, zašto se on ne vraća građanima (…)”, i Crkva i gradska uprava kao vjerski i politički subjekti koriste mehanizme mentalne eutanazije Zadrana stvarajući od njih manipulirane retarde kako bi strancima prepustili prostore koje su Zadrani stoljećima branili i čuvali, tko ne vjeruje neka skoči na Puntamiku, prije deset dana tuži mi se Venci Jurin na Kalelargi da je ona buka na Kolovarama od 160 decibela tragedija, odgovaram mu da nije tragedija nego činjenica, kada Turci dođu u Jazine nas neće biti da je čujemo, neki članovi uprave će u ladovini brojiti novce, zajedništvo u obrani, diskriminacija u poduzećima, prva sloboda i nezavisnost, prvi unuci, prva legtimna pljačka poduzeća u Zadru (dakako i u cijeloj Hrvatskoj), predstavnici vlasti naprasno zakonito i nezakonito odvajaju radnike od proizvodnje, prvi masovni otkazi, Ravnice i Jazine bez djece i mladosti ostale puste, prvo prijevremeno, često prisilno umirovljenje Zadrana, prvo njihovo učlanjenje u Udrugu umirovljenika „Jazine I. – Zadar”. Jazine i Ravnice naš dnevni boravak, naša svetinja, brend zadarske košarke, naš etos.
Kada nepravda postane zakon, otpor postaje dužnost. Dužnost mi je napisati ovaj tekst i postaviti izložbu s istom tematikom.
mr. sc. Ferdinand Perinović
Jazine – ethos Zadrana
kategorija:
Otvorenje izložbe
Ponedjeljak, 1. kolovoz 1, 2016 10 sati