Na stolu su joj slikovnice, špangice i pernica. Sve je obojano njome, iako je u vrtiću. Osjećam povezanost kao blještavu veliku žicu. Savršena majka? Što je to? Mogu biti jedino roditelj koji prihvaća nju i sebe. Koji ne misli na ono prije, ni na ono naprijed.
Nego uživam s njom ovdje i sada. Ona zna da je vidim i da je prihvaćena i slušana. Znaju djeca da roditelji nisu super junaci, ne traže savršenstvo, oni traže spajanje srca. Oni traže biti viđeni i prihvaćeni. Ponekad to može biti poklon, ali najčešće je to fokus i pažnja.
To ih izgrađuje u stablo, čvrsto i jako. Ne, ne treba im previše brige, treba im pažnja na njihovo bujanje, razvoj, širenje i rast. Treba im podrška. Nisu lutke i marionete koje ćemo tesati našim pravilima i projekcijama. Tesati i usmjeravati možemo, ali slušajući zov njihove duše. Mi smo tu jer smo ih kao i Zemlju i prirodu dobili, da ih čuvamo, kao poklon.
Kad je zima da poštujemo zimu, kad je ljeto da poštujemo ljeto. Ne možemo od djeteta tražiti nešto što ono nije, nemamo na to pravo. Jednom su mi oni koji su mislili da su mi nadređeni rekli da su i oni u svom poslu prošli mobing i torturu, te da se tako treba odnositi i prema mlađima.
To rade i roditelji, i oni su prošli tuču i dreku, ne žele naučiti nijedan drugi način, bez obzira što su nezadovoljni i tako čine i dalje. Takvim nadređenima i takvim roditeljima naivno, buntovno i nadobudno, kako znaju nazvati one koji mijenjaju tok struje, zatvaram svoja vrata.
Veličina čovjeka je u tome koliko može biti suosjećajan i malen pred malenima. Jer svi oni, bilo da je riječ o manjinama, starijima, djeci, ugroženima, invalidima, izbjeglicama… Svima nam je zajedničko da želimo sreću i da rastemo samo kroz ljubav.
