Mr.sc. Ferdinand Perinović poslao nam je otvoreno pismo u kojemu analizira što Zadru znači znanstvenik prof dr.sc. Josip Vidaković, a što Davor Aras?
Perinovićevo pismo prenosimo u cijelosti:
– Članak Šenola Selimovića „Što Zadru znači Josip Broz, a što Rina Aras?” objavljen u ZL od 19. studenog 2016. godine posjetio me na prošlogodišnje slike dr.sc.Borisa Labara i Davora Arasa, kada su obojica dobili Nagradu Grada. Citiram zaključni dio članka: “Zato se nikada neće dogoditi da svi budu zadovoljni što su iz registra imena zadarskih ulica i ustanova nestali Josip Broz ili Krsto Ljubičić, kao što se nikada neće svi složiti s ocjenom da majka poznatog HDZ-ovca Davora Arasa toliko značajna da bi dobila svoju ulicu, a mnoge druge to nisu i neće nikada”.
Majka Davora Arasa jedino je značajna po tome što se, u vrijeme kada je Zadar bio pod fašizmom, potpisivala s Rina Aras, a za vrijeme komunizma s Perica Aras, što se vidi iz njezinog potpisa u mojoj svjedodžbi.
Kako nisam bio član Partije,Stanarci su me devedesete godine učlanili u HDZ i izabrali za predsjednika savjeta MZ „Stanovi”. Bilo je to vrlo dinamično razdoblje. Raspjevani Stanarci, oduševljeni činjenicom da smo ostvarili svoju državu Hrvatsku,u grupama su ulazili u prostorije stare stanarske škole, koje su bile nedostatne da prime sve, što je od mene tražilo mnogo strpljenja da ne dođe do incidenta. Istovremeno u Stanovima su se pojavili hrabri HOS-ovci među koje su se involvirali UDB-a i KOS, pa je došlo do incidenta kojeg sam naveo u svojoj prvoj monografiji „600 godina povijesti Stanaraca”. Ukratko, tadašnji predsjednik MZ „Stanovi” hadezeovac Mario Dukić doveo je nekog Petra Dotura, koji je tada postao načelnik zadarskog MUP-a, da bi se brzo otkrilo da je magistrirao političke nauke u Beogradu i da je KOS-ovac. Skoro svake večeri imali smo sastanke jer je trebalo rješavati aktualna pitanja, poput priprema za učestale izbore, preimenovanje ulica i slično. Jedne večeri, za vrijeme sastanka, nazvao nas je predsjednik Komisije za preimenovanje ulica, Radovan Dunatov, s molbom da mu pomognemo, jer se od njega traži da jedna ulica na Stanovima nosi ime Rina Aras, a da ista ne ispunjava ni minimalne kriterije. Odgovorio sam mu da se drži kriterija i da tako neće pogriješiti. Ispalo je drugačije. Pobijedio je Davor Aras.
Pobijedio je Davor Aras i ravnateljicu Znanstvene knjižnice Zadar Milenku Bukvić, kada joj je zabranio predstavljanje moje treće monografije „Dan kada su sva zvona zvonila” u prostorijama knjižnice. Razlog, Davor Aras u svojstvu predsjednika NO Znanstvene knjižnice Zadar, pronašao je u monografiji moju svjedodžbu s potpisom učiteljice Perice Aras, a ne Rine Aras, kako se njegova majka potpisivala u vrijeme kada je Zadar bio pod fašizmom i Rapalskim ugovorom. Jedna ulica na Stanovima nosi ime Rine Aras i kao da se ruga mojim predcima, koji su, za razliku od Arasa, ugrađeni u fundament hrvatskog Zadra, bili svoji i nisu se „dali nase” od bilo koga. Tko ne vjeruje neka skoči u arhiv Zadarske nadbiskupije, tamo su u prvih šest matičnih knjiga iz druge polovice 16. stoljeća moji zapisani, a Arasi ne, oni su talijanskog podrijetla. Ruga se postavljena ploča i nama članovima bivšeg savjeta MZ „Stanovi”, jer je samo vanjski zid dijeli od prostorije u kojoj smo održavali sastanke.
O ovom incidentu pisali su Zadarski list u članku „Verdi može Perinović ne”, Slobodna Dalmacija i Narodni list, ali se nije oglasio pročelnik za kulturu gradske uprave Radovan Dunatov, što mu je bila dužnost, već tadašnji gradonačelnik Zadra Živko Kolega s obrazloženjem da pojma nema. Pojma je imao Davor Aras, radi buke koja se njegovim ponašanjem podigla u Zadru, pa je prisilio Milenku Bukvić da podnese ostavku na mjesto ravnateljice Znanstvene knjižnice, da bi je zatim postavio za predsjednicu „Matice Zadrana”, što je osnovni razlog da ova Udruga, koja je devedesetih godina osnovana radi okupljanja Zadrana, ne ispunjava svoj osnovni cilj. Mislim da nitko od njezinih osnivača više ne zalazi u „Maticu”. Kada sam se obratio novom ravnatelju Znanstvene knjižnice, tražeći termin za predstavljanje moje pete monografije „Zašto Poluotok gubi život i dušu”, odgovorio mi je, da dok god je Davor Aras predsjednik NO Znanstvene knjižnice neće mi biti dozvoljeno predstaviti bilo koju moju monografiju. Svileni je bio u pravu. Davor Aras je ponovo pobijedio.
Kada se deseti travnja obilježava u mjestima u zaleđu Zadra koja su bila pod jurisdikcijom NDH, to povezujemo s vječnom težnjom Hrvata za svojom državom, ali kada taj datum obilježava kolona koju predvodi Davor Aras na Kalelargi,onda nas to može podsjetiti samo na pakt Pavelića i Mussolinija i vječnu težnju talijanaša da Zadar pripadne Italiji. I ovdje je pobijedio Davor Aras, jer nije bilo reakcije od MUP-a.
U subotnjem Zadarskom listu od 3. prosinca 2016. naiđem na Davora Arasa kako slikom i riječju tvrdi da ga je Josip Vidaković uhitio 1974. godine u što ne bi povjerovala ni djeca iz dječjeg vrtića „Radost”, a ni evidentan broj zadarskih političkih zatvorenika, koji za Davora tvrde da je lažni politički zatvorenik što potvrđuju objavljeni članci u Zadarskom listu i Narodnom listu prije nekoliko godina. Posebno mi je u svezi Davora Arasa otvorio oči moj omiljeni profesor povijesti i zemljopisa Željko Meštrović Škice. Kao Proljećar sedamdesetih je završio u zatvor i za razliku od Davora pošteno ga odradio. Naime, kada smo generacija pomoraca iz 1964. godine proslavili 1984. godine dvadeset godina mature sastali smo se ispred kavane „Branimir”. Kada smo primijetili profesora Škicu kako sjedi u Kavani svi su se slavljenici naglo udaljili (najbrži su bili članovi Partije kasnije veliki hadezeovci) osim mene i pok. Stipe Nekića koji smo mu prišli i pružili ruku. Škice je bio toliko sretan da mi je 1991. godine za blagdan sv. Roka povjerio organizaciju vođenja mitinga Vlade Veselice na rukometnom igralištu u Bibinje. Milo Hrnič je pjevao je Ane broji dane, Bibinjci su bili ushićeni, a cijeli događaj snimljen u videozapisu kojeg i danas posjedujem. U organizaciji mitinga sudjelovao je i nacionalno rastresen kapetan Ivo Markulin.
Tada mi je prof. Željko Meštrović govorio vrlo loše o Davoru Arasu. Za razliku od njega, uhićenje Davora Arasa bilo mu je vrlo mistično, a kada je doznao da je Partija platila njegovo liječenje u Švicarskoj nije mogao doći k sebi. Otprije je znao da je Davor radio za UDB-u pod kodnim imenom Tajnik, što je potvrda da je Davor lažni domoljub, jer kako je hrvatski ministar vanjskih poslova Davor Ivo Stier izjavio u Nedjeljnom Jutarnjem listu od 4. prosinca 2016. godine, treba se čuvati „velikih domoljuba: “Ako sam išta naučio od svog oca, koji je iz Hrvatske morao otići upravo jer su njega, kao i cijelu moju obitelj, proganjali za vrijeme komunizma, jest to da se najviše treba čuvati onih koji se prikazuju kao veliki domoljubi”. Otac Davora Arasa bio komunist, pa Davor, čak kada je i navodno uhićen nije imao problema kao Davor Ivo Stier.
Davora Arasa upoznao sam ranih pedesetih godina prošlog stoljeća. Kao sin komunista, kojemu su oba roditelja bila zaposlena, uživao je, za razliku od mene i Josipa Vidakovića sve blagodati onog sustava. Nas dvojica morali smo vrlo mladi zarađivati za kruh. Naša obitelj s osmero djece živjela je samo od očeve plaće, što je bilo nedostatno za osnovne potrebe, pa sam već s 14 godina odlazio u Luku Zadar, u Gaženici, kod Vijeka Pilića, poznatog zadarskog nogometnog vratara, da bi koji dinar zaradio. Sjećam se kako smo nas osmero djece, na očevu zapovijed,nedjeljom u osam sati, u koloni po jedan odlazili na misu, a Davor Aras bi nam se rugao, jer on nije odlazio u crkvu, a danas mi Davor zabranjuje predstavljanje mojih monografija u Znanstvenoj knjižnici u Zadru. Kakvi smo pizduni mi Hrvati. Josipu Vidakoviću s hrvatskim rodoslovljem, koji je za razliku od Davora Arasa odlazio na misu, bilo je još i gore. Oca su mu ubili četnici, ostala je majka udovica i njih šestoro djece, pa je Joso kao dječak boravio u domovima u Biogradu, Preku i Zadru.
Dok sam u Luci Zadar prekrcavao teret s broda na obalu, Joso je konobario u mnogim turističkim destinacijama po Dalmaciji, od Brača do Zadra. Bolje sam ga upoznao početkom sedamdesetih godina kada smo jedno vrijeme bili susjedi u trećem neboderu na Voštarnici i u Mediteran Clubu iz Pakoštana u kome su bili najcjenjeniji Francuzi. Elektromehanika-Sklad Zadar gdje sam bio zaposlen tih je godina postavljala instalacije u Klubu, a Joso je tamo sezonski konobario da bi zaradio za studij na Filozofskom fakultetu u Zadru. Njegova snalažljivost i spretnost s tacnama u ruci, kao i poznavanje više stranih jezika učinila je od njega jednog od najboljih, ako ne i najboljeg konobara u ovom Klubu. Njegova karijera dokazuje njegovu domoljubnost i produktivnost, za razliku od nacionalno prijetvornog Davora Arasa. prof. dr. sc. Josip Vidaković je upravljanjem Filozofskim fakultetom u Zadru unaprijedio materijalne i organizacijske uvjete rada ove ustanove, a kao izvanredni profesor predavao povijest hrvatskog naroda i komunikologije. Napisao je nekoliko vrlo vrijednih znanstvenih knjiga.
Činjenica je, da ni križarska opsada Zadra 1202. godine, ni kuga koja je harala, ni fašizam koji je vladao Zadrom od 1921. do 1944, ni bombardiranje Zadra od 1943. do 19 44. godine, ni komunizam, pa ni granatiranje Zadra devedesetih nisu toliko ugrozili hrvatsko biće u Zadru kao posljednjih 25 godina vladavine (aktivno i u sjeni) Davora Arasa u Zadru.
To se vidi na svakom koraku. U pravosuđu, posebno u Trgovačkom sudu u Zadru, u gospodarstvu, u sportu pa čak i u bezazlenim udrugama što potvrđuju nedavno objavljeni članci u Zadarskom listu. I ambiciozni zahvat na Ravnicama i Jazinama (kolijevci Zadrana) nazvan „Vrata Zadra” pokazuje kroz koja će vrata Zadrani napustiti Zadar. Kako dolazim iz realnog sektora potrebno je više reći o radu Trgovačkog suda u Zadru za kojeg smo svi mi poslovni ljudi iz Zadra navijali da se osnuje u Zadru, a bolje bi bilo da se nikad nije osnovao. Pravedniji je bio Trgovački sud u Splitu. Navesti ču primjer Zadarske Tiskare koja je pozitivno poslovala a likvidirana. Zaslužni za likvidaciju: Franko Kotlar- odvjetnik Zadarske Tiskare, njegova sestra Ardena Kotlar Bajlo-predsjednica Suda, ujedno stečajna sutkinja Zadarske Tiskare i posebno stečajni upravitelj Zadarske Tiskare Edvin Šimunov, nećak Davora Arasa (sin njegove sestre Jasne) kojemu ja kao magistar poslovne logistike i stečajni upravitelj ne bi dao mi čuva dvije nacrtane ovce.
On je znao istovremeno po pet stečaja voditi, što je praktično nemoguće, jedino ako unaprijed nije odlučio likvidirati poduzeće, pa ga nije zanimala ni bilanca stanja ni bilanca uspjeha, samo je likvidacija bila cilj. Likvidacijom Tiskare stradalo je preko sto radnika, posebno mi je žao pok. Feruča Kalmete koji je pjevao ljepše nego ptice pjevice koje smo zajedno u djetinjstvu lovili na baketine iza kuče Đakoma Prasice. U prilog ovoj mojoj tvrdnji je odbijanje radnika škvera „ Nauta Lamjana” da im stečaj vodi Trgovačkim sudom angažiran Edvin Šimunov. I ovdje je Davor Aras indirektno pobijedio.
Prije dva mjeseca za nezakoniti rad i namjernu pasivnost Trgovačkog suda u Zadru podnio sam prijavu USKOKU u Zadru i ne vjerujem da ću ikada dobiti poziv ili pismeni odgovor. Nikada Zadranin nije bio nemoćniji nego što je danas.
Gradska uprava ne može prati ruke. Davor Aras je djelo njene struke, što najbolje dokazuje Nagrada Grada koju je Davor dobio prošle godine, a Davor će vladati Znanstvenom knjižnicom Zadar kao Tito i Tuđman, dok ga smrt ne rastavi. Nedavno sam, jednom mojem starom znancu hadezeovcu, postavio pitanje koje sam negdje pročitao: „Zašto se HDZ ne otarasi fašista, komunista, udbaša, ili onih koji su kao Davor Aras radili za UDB-u(kodno ime Tajnik)?” Odgovorio mi je protupitanjem:”A što ako se oni otarase nas?”
Navedeno je jedan od razloga što još nijedan urednik, od njih osamero, nije objavio moju svjedodžbu, koju sam im dostavio, gdje se Davorova majka potpisala kao učiteljica Perica Aras a ne Rina Aras. Vjerojatno iz istog razloga : „A što ako se Davor Aras otarasi glavnog urednika?”
mr.sc. Ferdinand Perinović
(Privitak: Svjedodžba Ferdinanda Perinovića)
