Nevjerica, posramljenost, ljutnja.
To je skala emocija koje sam doživjela povodom gostovanja Danijele Martinović u dvorani samostana sv. Frane u Zadru u petak 30. studenoga, najavljenog kao: „Danijela i njezin Šalabahter života. Putevima jedne molitve. 30. studenog u 18,00 h. Samostan sv. Frane (dvorana)”.
I ovaj slučaj pokazuje koliko je i kako Crkva jedno tijelo, kako se bol koja pogodi jedan ud širi i zahvaća cijelo tijelo. Ne zakonom theta-moždanih valova, nego snagom Duha Svetoga koji ujedinjuje nas udove s našom glavom, Kristom. U Isusu smo pozvani isto misliti. Jednodušna je osuda Danijelinog gostovanja u crkvenom prostoru od strane hrvatskih katolika. Izazvana je sablazan. „Zaklinjem vas, braćo, imenom Gospodina našega Isusa Krista: svi budite iste misli; neka ne bude među vama razdora, nego budite savršeno istog osjećanja i istog mišljenja” (1 Kor 1,10). U javnoj reakciji katolika na Danijelino gostovanje to je ostvareno.
Znajući da to nije susret u katoličkom duhu, nije mi palo napamet na to ići i to popratiti. Moje osobno vjerničko uvjerenje prevladalo je nad novinarskom znatiželjom da odem čuti što u dvorani katoličkog samostana kaže theta praktičar, koja je uz svoj pohod Nepalu, na društvenoj mreži napisala:
– Ponekad je potrebno otputovati miljama daleko, da bi se tamo negdje, gdje nas ništa podsjeća na ništa, gdje ništa ne nalikuje ničem viđenom, da pronađemo izgubljeni dio sebe…
Događaj je izazvao zgroženost i tugu katolika, a kako tek Zadrana kojima je sv. Frane redovita liturgijska postaja i među najomiljenijim crkvama. Nastupila je posramljenost. Tim više jer te franjevce poznajem(o). Njihovu veličinu, propovijedanje, crkvenost i toplinu. Britkost provincijala fra Andrije Bilokapića koji proziva toliko toga zemaljskoga, ukoliko mu se da prednost u odnosu na vrijednost božanskoga, spasenjskoga, a kako tek ne bi opleo po theta tretmanu i autogenom treningu. Relativizira tolike ljudske ponose i zemaljske oslance koji baš i katoliku znaju biti dragi. (Npr., govoreći o zazivu kojim molimo pomoć, dozivamo spas, fra Andrija reče:
– Nećemo u teškoći zvati: Hrvatska nogometna reprezentacijo 2018., pomozi!
Što god fra Andrija primijeti da čovjek propadljivo, prolazno uzdiže na razinu idola i daje mu čast i hvalu koja samo Bogu pripada, on to u propovijedi jasno pozicionira i detronizira, spušta na pripadajuću razinu zemaljske zablude i sljepila. Kako se u kući uma koji je kristalno jasan u detekciji zastranjenja baš i samih katolika u nekim postupcima, mogao dogoditi Danijelin pohod apstraktne, sinkretističke, ne-Kristovske, ne-biblijske, ne-crkvene duhovnosti? Objava putova čovjeka, a ne objava Puta – Krista.
Nevjerica mi se cementirala pitanjima i čuđenjem: “Kako su franjevci, svojim stavovima osvjedočeni na izvoru Božje riječi i vjerni predaji Crkve, to mogli dopustiti?”. Iz poštovanja prema provincijalu i gvardijanu samostana sv. Frane, posramljenost je išla dotle da im se nisam imala hrabrosti niti obratiti. Opet je moje osobno, vjerničko uvjerenje prevladalo nad novinarskom znatiželjom. Nisam mogla kao novinarski zadatak pitati franjevce za pojašnjenje učinjenoga. Čuti tu drugu, njihovu, napadnutu stranu. Iz poštovanja koje prema njima imam, bilo me sram pred njih doći, prozvati ih. Jer u meni su samo bila pitanja: “Kako ste mogli to dopustiti, kako ste mogli biti toliko neupućeni?”. Ljutnja je bila na Blaslove: “Kako ste im to mogli napraviti?”. Ne bih htjela da odgovor zvuči imalo banalan, trivijalan i kao pošteda njihove odgovornosti, ali zaista. Ti naši franjevci ne čitaju Story, Gloriu, show bizz vijesti i ne poznaju puteve duhovnosti jedne Danijele, koja im i nije bila opisana ni u jednom segmentu svoje osobnosti; na početku čak ni da je to ta pjevačica. Jedino su imali povjerenje u suradnju s bračnim parom Blaslov koji je inače organizirao te tribine i angažiran je u karitativnim i drugim aktivnostima kojima pomažu i čine dobro ljudima u potrebi. No, Crkva nije tek jedno u nizu humanitarnih zajednica, a kršćani nisu puki altruisti pozvani samo činiti dobro. Naša primarna dužnost i poslanje je naviještati Isusa Krista kao jedinoga Spasitelja čovjeka, jedinoga Boga dostojnoga časti i hvale, koji može svemu dati smisao i ispuniti ljudske čežnje.
„Crkva je živo tijelo koje ima jednu glavu, Isusa, koja ga vodi, jača i podupire. Ako se glavu odvoji od ostatka tijela, čitava osoba ne može preživjeti. Tako je i u Crkvi: moramo biti povezani na sve snažniji način sa Isusom. Kao što je tijelu, da bi opstalo, važno da njegovim žilama teče krv, tako moramo dopustiti da Isus djeluje u nama, da nas njegova riječ vodi, da nas njegova euharistijska prisutnost hrani, oživljuje. Ostanimo u jedinstvu s Isusom. Uzdajmo se u Njega, usmjeravajmo svoj život prema njegovu evanđelju, krijepimo se svakodnevnom molitvom, slušanjem Božje riječi, sudjelovanjem u sakramentima”, kaže papa Franjo. Sasvim je jasno kako stoje Danijeline postavke i putovi jedne molitve u odnosu na te parametre. Jasno je da katolici ne govore o Šalabahteru života nego o Knjizi života i Katekizmu Katoličke Crkve. Kristov hodočasnik poželio bi u svojoj “potrazi” vidjeti Svetu zemlju Isusovog rođenja, a ne Nepal, zemlju Budinog rođenja.
Na poticaj jedne drage osobe, franjevačke trećoredice, koja mi se obratila i ohrabrila me da priđem franjevcima, otišla sam kod provincijala fra Andrije i gvardijana fra Anselma u samostan sv. Frane po odgovore. Bilo je to nakon večernje mise na drugu nedjelju došašća, 9. prosinca. Oni su me, kao i uvijek, srdačno dočekali i pozdravili u sakristiji. Ja sam malo zamucala i obazrivo ih upitala bi li možda rekli nešto što bih mogla prenijeti javnosti. Rekla sam im da im se nisam usudila prići uslijed reakcija od tog događaja. Da me bilo sram obratiti im se jer sam bila puna nevjerice, kako ću ja njih pitati: “Kako se to moglo dogoditi, kako ste to mogli dopustiti?”. Fra Andrija je djelovao čvrsto, postojano i rečenim pokazao da se oni zbog nastale situacije ne osjećaju ugroženima, okrznutima.
Ništa se nije promijenilo od fra Andrijine i fra Anselmove blagosti, srdačnosti, susretljivosti, otvorenosti, spremnosti za pojašnjenje. Ja kao da sam se ispričavala što ih to, nešto pitam, a oni su i izvanjskim, tjelesnim stavom i govorom pokazali nepokolebljivost, nepoljuljanost, snagu: “Znamo kome smo povjerovali i kome idemo”. Uputili su i osmijeh, ohrabrujući me svojim držanjem da se ne bojim, niti moga pristupa njima niti da strahujemo za njihovu pravovjernost i budućnost. Oni su oni isti, naši dobri, pobožni i umni stari franjevci, ispovjednici. Poznavajući ljudsku prirodu i Božju pedagogiju, fra Andrija mi odvažno reče: „Mi znamo učiti i na greškama, i po tome nas Bog odgaja, i po tome ćemo rasti u Mudrosti”.
Gvardijan fra Anselmo rekao mi je sljedeće. „Ove dane uznemirivani smo s raznim razmišljanjima.
Uvjeravaju nas da bi se naš sv. Franjo ovoga trenutka morao okretati u grobu zbog toga što se dogodilo u dvorani samostana Sv. Frane. Nažalost, činjenica je da se to predavanje dogodilo, no ne na način kako su to mediji prenijeli. To je uznemirilo naše vjernike i boje se za nas franjevce koji smo uvijek bili ljudi naroda, ljudi koji su širili kršćanstvo uz tolike mučenike, da će se vjernici u Katoličkoj Crkvi zbog toga sablazniti, da će mnogima zbog toga nestati povjerenja u Crkvu i posebno u franjevce. Rekao bih: Ako Danijela Martinović sa svojim nastupom koji nisam osobno čuo, ako ona može poremetiti ili prodrmati vjeru nekih kršćana da razmišljaju drukčije nego što mi naučavamo, mislim da je to onda slaba vjera. Danijela Martinović moju vjeru neće nikad uzdrmati. Dapače, još više će me privezati uz ono što je kršćansko, katoličko, što ćemo nastojati živjeti i propovijedati i dalje u ovom samostanu i gdje god nas Božja providnost stavi.
Greška se dogodila. To nije upitno. Možemo reći da to može biti naša greška, jer to se dogodilo u našoj kući. Ali mi smo imali povjerenja u supružnike Blaslov koji su dosad u toj dvorani pripremili već nekoliko tribina. Nikad nije bilo problema i na nekima bismo i mi franjevci sudjelovali, nekad i uvodnu riječ rekli. Ovaj put, na gostovanju Danijele, nije bio baš nitko od nas franjevaca. Nismo bili ni u mogućnosti doći. Nitko od nas franjevaca nije znao o čemu će Danijela govoriti. Najprije su nam Blaslovi rekli da će biti osoba iznenađenja koja će govoriti o svom iskustvu molitve. Onda su nam rekli da će to biti molitveni put Danijele. Mislili smo da će to biti neko dobro iskustvo. Estradu uopće ne pratim, praktički dotada nisam ni znao o kojoj Danijeli je riječ. Nisam raspolagao s punom informacijom, imao sam povjerenje u organizatore. To će biti za nas škola ubuduće, da se ono što se događa kod nas, ne događa bez jasnog saznanja o čemu će biti govora i da nam se to dokumentira. To nas jest uznemirilo. Svi mi griješimo, ali ovo nije bila namjerna greška. Nitko od nas franjevaca nije bio na susretu. Blaslov je Danijeli rekao naša imena koja je ona napisala u svojoj zahvali na društvenoj mreži”, kaže fra Anselmo, gvardijan samostana sv. Frane.
Fra Andrija, provincijal Franjevačke provincije sv. Jeronima, dao mi je na uvid njegovo osobno priopćenje. To se očitovanje može shvatiti kao njegovo izražavanje žaljenja da jedan događaj može potamniti sve dobro što franjevci u tom samostanu i svom djelovanju čine, do konstatacija o njihovom zastranjenju. Fra Andrija ne opravdava Danijelino gostovanje, ali o njoj osobno ne želi govoriti na razini osude kakve se čuju i od nas katolika.
Naime, oni koji poznaju fra Andriju, znaju da on u svakom čovjeku zaista vidi Božje djelo, Božju stvorenost. Fra Andriji je čovjek posvećena Božja slika, pa i kad je grijehom zaprljana. Crna tempera naših grijeha, fra Andriju ne odvraća od znanja da je ispod nje, njena matica čista bijela površina, božansko porijeklo. Koliko fra Andrija u čovjeku vidi prst, trag, prisutnost samoga Boga, potvrđuje opaska koju nikad neću zaboraviti. To je najkraća i najsnažnija kateheza koju sam ikad doživjela u priznanju, ne samo ljudskog dostojanstva, nego Božjega dostojanstva u čovjeku i objave od Postanka da je čovjek slika Božja.
Dakle, kada sam u jednom susretu s fra Andrijom sebi nešto bila zamjerila, rekla nešto loše o sebi, što je bila tek verbalna opaska nekom mom postupku, fra Andrija mi je ozbiljnog pogleda rekao: “Ne vrijeđaj mi Stvoritelja!”. Fra Andrija je u meni tada, on u svakome uvijek, najprije vidi Stvoritelja. Mi ne pripadamo sebi. Mi smo Božje vlasništvo i nositelji božanskoga. Fra Andrija je, naizgled “zanemarujući” mene, u meni izrazio poštovanje djelu svoga Boga Oca i zapravo me uzdignuo – na razinu Božje svojine, identificirajući bit stvorenja s njegovim Stvoriteljem. Zato razumijem zašto fra Andrija, što god o Danijeli mislio, osobno o njoj ne želi govoriti. Jer je moguće da bi, smatram, neke misli bile na tragu toga da vrijeđaju našeg, i njenog Stvoritelja.
Fra Andrija je u svoje osobno ime napisao i ovo obraćanje javnosti:
„Poštovani, u ovom tjednu pojavilo se mnogo napisa i komentara na nastup/predavanje gđe. Danijele Martinović u našoj samostanskoj dvorani u Zadru. Tom događaju nisam nazočio, a životni put dotične slabo poznajem pa smatram da mi je dužnost suzdržati se bilo kakvog komentara na taj nastup.
No, dobio sam od svojih poznanika mnogo poveznica po kojima sam upoznat što sredstva društvenoga priopćavanja o tome pišu. Mogu samo reći da sam začuđen, iznenađen i ožalošćen sadržajem kojega prenosite. Ispričavam se vama kojih se ovo ne tiče.
Ovime ne želim nikoga okrivljivati niti opravdavati. Zlo je zlo! Dobro je dobro! Želim samo one koji o nama pišu pitati i obavijestiti. S gnušanjem odbijam svaku samohvalu. Isus je došao spasiti „grešnike od kojih sam prvi ja” (1 Tim 1,15).
Budući da sam član bratstva samostana sv. Frane, ali i u svojoj Provinciji obnašam odgovornu dužnost, čini mi se da sam dužan reći svoju misao glede navedene teme.
1. Urednici sredstava društvenoga priopćavanja, koji ste o ovoj temi pisali, vaš mi je stav začuđujući. Kad već javno pišete, smijem vas javno pitati:Kako to da vas ne zanima dobro koje se događa u prostorijama našega samostana:
– Kad ste pisali o darežljivosti i dobroti ljudi koji donose hranu kako bi je, preko naših udruga i volontera, darovali najpotrebnijima?
– Kada ste pisali i druge izvještavali o prikupljanju i podjeli potrebnima zimske odjeće i obuće?
– Koliko ste „tinte” potrošili da javnost obavijestite o predavanjima vrhunskih stručnjaka koji su u našoj dvorani govorili o zdravlju i bolesti te s bolesnicima osobno razgovarali?
Što znate o predavanjima o obitelji; o mučenju pravednih ljudi – npr. Fra Rafe Kalinića i drugo?
– Što vi znate o plemenitom radu udruge Izvor koja djeluje u prostorijama našega samostana? Tvrdim da se bave gorućim pitanjem obitelji i društva; nadasve mladih parova koji očekuju dijete.
(Zašto npr. ne napravite razgovor s gospođom koja, u visokom stupnju šeste trudnoće, prenaša pakete dječje odjeće kako bi je mogli dobiti potrebni?).
– Znate li koju smo suradnju imali s dječjim vrtićem Latica?
– Postoji i karitativna djelatnost Samostana.
2. Vama koji ste zabrinuti za čistoću kršćanske duhovnosti koju se trudimo posredovati u prostorijama našega Samostana:
– Temeljna duhovnost kojom se mi bavimo i koju želimo posredovati jest duhovnost Rimskoga misala pape Pavla VI. Dobro ste pročitali: Misala Crkve! To nam je najvažniji izvor duhovnosti. Svoj stav mogu obrazlagati.
– Naš je osnovni udžbenik Katekizam Katoličke Crkve. U načinu predanja poklada vjere nastojimo slijediti genijalne pape: sv. Ivana Pavla II. i Benedikta XVI.
– Svakoga tjedna upriličujemo kateheze za mlade i molitveno čitanje nedjeljnoga Evanđelja.
– Što se tiče sinkretizma, kojekakvih „musaka”, to odlučno odbijamo. Naš je program zapisan u Dokumentu Crkve: Dominus Jesus.
To je ono što činimo izvan liturgijskoga prostora – u dvorani.
Stoga, vi koji ste zabrinuti za naš trud oko katoličke (!) pravovjernosti, budite posve mirni.
Žao mi je veoma što imam potrebu i ovo reći. Postoji način življenja pčela i način življenja muha. Pčele pronađu cvijet, stupe s njim u divotnu razmjenu i idu pozvati druge da učine isto. Muhe nađu izmet i goste se njime.
U našoj tradiciji postoji mudrost da razlučujemo prljavu vodu, u kojoj je dijete okupano, od djeteta. S prljavom vodom ne bacamo dijete.
Unatoč našim padovima i pogreškama u hodu, mi ćemo se truditi dopuštati da dobro naših suradnika u nama raspiruje dobro, a nadamo se i mi u njima.
Naš je novi početak i smjernica: „Maranatha! Milost Gospodina Isusa s vama!”
Mir vam i dobro, ljudi!
fra Andrija Bilokapić, prov. min.”
Činjenica je da franjevci priznaju da je gostovanje Danijele Martinović u dvorani njihovog samostana bila greška, nenamjerna, ističe fra Anselmo. Da su raspolagali s informacijama o njenim “putovima molitve”, to ne bi bili dopustili.
Činjenica je i da su imali puno povjerenje u suradnike Blaslov s kojima su već puno dobrih djela učinili. Franjevci su bili u neznanju o kojoj Danijeli je riječ skoro do njenog dolaska. No, Blaslovi su, mislim, znali njen put, a ako su je unatoč tome pozvali, u tom su slučaju zabludjeli. Osnova je bilo povjerenje franjevaca paru Blaslov koji je gošću pozvao. Ta im je situacija pouka za veći oprez ubuduće.
Zašto fra Andrija ne govori na razini osuđivanja pojedinca kakvu bi možda netko očekivao ili želio, potvrđuje i sljedeće što mi je fra Andrija rekao na susretu u knjižari Verbum prije dvije godine: „Kada čovjek živi evanđelje, drugi čovjek mu nije konkurencija, ugroza, nego brat. U drugome, pa i neprijatelju, vidi Božje stvorenje koje je zalutalo. Sv. Ante je došao u fratre jer je htio otići u Maroko i muslimanima koji su poubijali franjevce navijestiti: “Vi ste ljubljeni”. On je svojom tjelesnošću njima htio postati Božja ljubav. To je ključ – da je sv. Franjo u ljudima vidio djelo prstiju Božjih. Zlo ga nije moglo odvojiti od čovjeka. Plakao je nad ljudskim zlom, a radovao se Božjem stvorenju. Uz njega su se ljudi mijenjali jer su osjetili toplinu”.
