Plavokosa Zadranka jedan je od najvrjednijih kotačića mašinerije informativnog programa HTV-a. Profesionalna, britka, uporna urednica i voditeljica HTV-ovih emisija Tema dana i Otvoreno Zrinka Grancarić otkrila je Tportalu kako se sprema za sučeljavanje s političarima, kakva su njezina iskustva sa stresnim situacijama poput one kad je gledatelje neposredno nakon potresa u Zagrebu od jutra do mraka izvještavala s terena i govorila o poziciji žena u društvu.
Njezina novinarska priča počela je 1994., kad je kao 19-godišnja studentica dobila priliku raditi na Hrvatskom radiju – Radiju Zadar. U jesen 2013. godine na poziv Brune Kovačevića, tadašnjeg urednika sportske redakcije, preselila se u Zagreb, no adrenalin ju je vratio u informativu pa se u listopadu 2015. prebacila u redakciju unutarnje politike. Neustrašivost i staloženost nagrađivane novinarke i voditeljice ulijevaju povjerenje i optimizam čak i u ovim teškim vremenima.
Svi su vas već pitali o potresu i izvještavanju nakon njega, kad ste odradili lavovski posao. Jeste li poslije osjetili paniku, jer djelovali ste vrlo pribrano?
– Vrlo sam smirena u izazovnim situacijama, nikad ne paničarim, nego razmišljam o potencijalnim rješenjima – kad je oko mene kaos, tad sam najsmirenija i najracionalnija. Navečer na dan potresa, kad sam došla doma, preplavio me samo umor, uz osjećaj praznine. Sjela sam na kauč, a sve što je popadalo u potresu po stanu, onako kako sam ostavila kad sam ujutro izjurila, samo se spustilo na mene. Znate ono, kad odvalite nešto veliko, čovjek se samo isprazni. Čudan osjećaj.
Kako danas s odmakom gledate na to, je li vam to usporedivo s ičim što ste dosad radili?
– Srećom, u novinarskoj karijeri nisam se dosad previše susretala sa situacijama u kojima su ljudski životi u pitanju, svakako ne na ovakvoj razini, ali bilo je pojedinačnih slučajeva, izvještavanja o požarima ili prometnim nesrećama, no to nije usporedivo. Često se kaže da su intenziteti isti s obje strane emotivne skale, pa bih to možda jedino usporedila s izvještavanjem s Olimpijskih igara uz osjećaj pozitive koji preplavljuje, koji moraš svladati da bi odradio posao od jutra do sutra dok spadaš s nogu i ne smiješ stati, jer ako staneš, gotov si. Ali potres zaista ne bih mogla usporediti ni s čime što sam dosad radila.
U srpnju su izgledni parlamentarni izbori. Što kažete na to da vas čeka radno ljeto?
– Sve u rok službe. Bilo bi mi draže da u pitanju nije ljeto, čisto iz sebičnih, sitnih razloga – godišnji i kupanje – ali kako ne mogu utjecati na datum izbora, ni ne razmišljam previše o tome. S profesionalne strane parlamentarni izbori uvijek su vrlo zanimljivi i uzbudljivi.
Sjećate li se trenutka u kojem ste odlučili da će novinarstvo biti ono čime ćete se baviti u životu?
– Pisanje me oduvijek zanimalo, ali što se tiče karijere, moj put je prema želji mojih roditelja bio trasiran prema turizmu ili školi, a studirala sam engleski i njemački jezik. U gimnaziji sam bila jedan od urednika školskog časopisa Spužva i u njemu su bili moji prvi novinarski koraci. Imala sam u četvrtom razredu sjajnog nastavnika, Antu Mihića, koji nam je držao vjeronauk, ali bilo je tada puno više drugih tema. Jednom nam je kao gosta na sat doveo Mladena Stubljara. Postavila sam pitanje: Kako se radi Dnevnik? U tom trenutku nisam ni sanjala da ću jednog dana zaista biti dio Dnevnika HTV-a. Kad sam upisala studij, u prvom semestru, prijateljica mi je rekla da je čula da Hrvatski radio Radio Zadar ima audiciju i rekla: Idemo se javiti. Bila sam, naravno, za. Audiciju sam prošla, iako jedva, jer nisu bili impresionirani mojim izgovorom. Momentalno sam se zaljubila u radijski eter i novinarstvo i za mene nije bilo dvojbe da je to posao za mene. Nije to bila svjesna odluka. I novinarstvo spada u kategoriju zanimanja koja su poziv.
Što biste istaknuli kao najvažnije u svojoj dugoj novinarskoj karijeri?
– Uh, to je teško pitanje s obzirom na to da je riječ o sad već 26 godina mog života. Možda u prvom redu ljude koje sam upoznala te situacije koje su me izgradile kao osobu. Ustvari… ono najvažnije je da sam privilegirana da radim posao koji volim.
Kakvim ocjenjujete stanje u novinarstvu danas?
– Suvremene tehnologije štošta su promijenile, naročito u elektroničkim medijima, ritam je brži, objavi sad i odmah, budi prvi i jedini, prodaj, clickbait… pritom se zna izgubiti perspektiva vjerodostojnosti, provjeravanja izvora, prelaze se granice žutila, pristojnosti, pa ulazimo u infotainment tamo gdje mu možda i nije mjesto. Globalna dostupnost svega istovremeno nam je blagodat i prijetnja. Za mene vjerodostojna informacija, bez ukrasa, ogoljena i nepristrana, treba ostati misao vodilja. Sklisko je to područje kojim treba balansirati. Ne uspijeva svima.
Strastvena ste jedriličarka s 25-godišnjim iskustvom. Koliko imate vremena baviti se time?
– Dovoljno da ne cvilim da nemam. (smijeh) Nije jednostavno žonglirati, međutim nije mi teško i nakon posla sjesti u auto pa na regatu ili s regate direktno na posao, a jedno i drugo je pravilo. Kad je sezona, a to je za nas od veljače do lipnja i od rujna do prosinca, stalno zujim na relaciji Zagreb – more, svaki slobodni vikend sam na brodu. Uspijevam i sretna sam da je tako.
Po čemu ste tipična Dalmatinka i koliko često idete u rodni Zadar?
– Jako često, najmanje jednom u dva tjedna, a ljeti i češće, praktički kad god mi se otvore dva slobodna dana, zaletim se u Zadar. Tako da to što zbog koronavirusa nisam bila dva mjeseca doma za mene je prava kazna. Dalmatinka sam tipična po tome što ću ispraviti svakog tko za more kaže da je voda, po tome što se ne kupam dok cvrčci ne počnu padati u nesvijest, po tome što nema salate bez maslinovog ulja i Božića bez fritula, po tome što kažem da sam kući, a ne kod kuće… a prije svega najviše po živahnom temperamentu.
Cijeli intervju možete pročitati na Tportalu.