Kanađanin Jean Marc Saldini zbog korone ostao u Zadru i to mu je najbolje što je uradio u životu

u Torontu zamijenio sa življenjem na zadarski način.

– Ono što radim ovdje, najvažniji je posao kojeg sam ikad imao, kazat će nam 44-godišnjak s kojim smo razgovarali na klupici na Muraju s pogledom na gradsku luku.

Unuk preminulog zadarskog umjetnika Jose Špralje, došao je lani u veljači kako bi se odmorio od posla u filmskoj industriji u Kanadi te bio s majkom, Elenom Špraljom. Korona pandemija sve do danas zadržala ga je u Zadru, a iz Toronta stižu poruke – stani tu gdje jesi, ovdje nema života. Ovaj vikend je u Kanadi najvažniji vikend uoči Victoria Day, državnog praznika, ali sve je još uvijek zatvoreno, kaže nam Jean-Marc, kojeg njegovi najbliži zovu Žane ili Maki. On će ovaj vikend provesti u Preku s curom. I ona mu je dobitak zadarskog života, jer ju je upoznao ovdje. Nije Zadranka, ali je to postala nakon 7 godina posla i života u Zadru, tajanstveno će Jean Marc, inače jako otvoren i pristupačan.

Njega smo u pratnji majke vrlo često sretali na kulturnim događanjima u Gradu.

– Uživam na koncertima, idemo u kazalište, kino, a to je nešto što se u Kanadi još ne može zamisliti. Zima u Zadru neusporediva je s onom u rodnoj mu zemlji. Ali još gore od hladnoće u Kanadi su hladni odnosi među ljudima, uspostavljeni restriktivnim mjerama po kojima je, ističe, Jean Marc, Kanada među najstrožim zemljama.

Jedino što mu nedostaje je njegov posao. U Kanadi se jako puno sada snima iako su kina zatvorena. Bit će posla kada se vratim u listopadu, uvjeren je Jean Marc.

– Njegovo zanimanje je „focus puller”, a na stranici IMDB-a, može se vidjeti u kojima je sve projektima sudjelovao kao snimatelj – od reklama do holivudskih produkcija. No, kada nije angažiran u filmskoj industriji, Jean Marc se ne libi biti vozač ogromnih šlepera s opremom.
Iako ne radi, u Zadru može dobro živjeti od rente nekretnine, odnosno stana kojeg je kupio u Torontu.

Daleko od ukalupljenog našeg načina života, Kanađanin Jean Marc je završio dodatne škole za ono što je želio raditi u životu. Prvo je to bilo ronjenje, a onda je završio i vatrogasnu školu. Dok je na brodu plovio i tamo zapravo upoznao kapetana Andrzeja Batkawiaka preko kojeg je došao u filmski ured Vancouvera, gdje je Jean Marc, inače rođen i proveo je prvih 10 godina života.

Posao vatrogasca međutim nije dobio. A zašto ga je želio?

– Jer volim pomagati ljudima, kratko će Jean Marc.

U Zadru pomaže mami Eleni. Ona je “boss”, s divljenjem će sin prema majčinom djelu jedinstvenog dvora i vrta Špraljinih, koji su odavno turistička atrakcija. Udruženim snagama obnovili su okućnicu i fasadu nakon što je uređen Muraj.

Koliko god je život u kući bio potresan dok se kopala povijest na zadarskom bedemu, toliko je sada to oaza ljepote i mira.

– Nema više formule 1, podsjeća Jean Marc na prometnu gužvu Muraja. Žao nam je što Angioline i Joso to nisu doživjeli, iskreno će unuk koji je baki i djedu, poznatim Zadranima dolazio svake godine. On je ponosan i na svoj kvart Kampo Kaštel. Živi život pravog Zadranina – igra košarku, odlazi u restorane svojih prijatelja Vlade Babca i Skoblara, kupa se na Mulu i na Morskim orguljama (od lani u Preku i Ošljaku) i odlazi u spizu. To obožavam: kupovat na pijaci a ne čekati red. Riba, meso, povrće ovdje su posebni, navodi Kanađanin u Zadru.

Ono što Jean Marc najviše obožava i voli – to je svakako more.

Jadransko more, sa zanosom će Jean Marc. Istinski je sretan da ga svaki dan duboko udiše, promatra, uz njega šeta, ali i vrijeme provodi ljeti na rivi, na Vakanzi. Ne voli, kaže prekomjeran turizam, ali želi da se vrati kako bi ljudi mogli zaraditi. Zadar još više voli onda kada je gotovo prazan u što se uvjerio u veljači 2019. godine kada je zimi došao na odmor.

– Ja ću uvijek ovdje biti, ne

u Torontu zamijenio sa življenjem na zadarski način.

– Ono što radim ovdje, najvažniji je posao kojeg sam ikad imao, kazat će nam 44-godišnjak s kojim smo razgovarali na klupici na Muraju s pogledom na gradsku luku.

Unuk preminulog zadarskog umjetnika Jose Špralje, došao je lani u veljači kako bi se odmorio od posla u filmskoj industriji u Kanadi te bio s majkom, Elenom Špraljom. Korona pandemija sve do danas zadržala ga je u Zadru, a iz Toronta stižu poruke – stani tu gdje jesi, ovdje nema života. Ovaj vikend je u Kanadi najvažniji vikend uoči Victoria Day, državnog praznika, ali sve je još uvijek zatvoreno, kaže nam Jean-Marc, kojeg njegovi najbliži zovu Žane ili Maki. On će ovaj vikend provesti u Preku s curom. I ona mu je dobitak zadarskog života, jer ju je upoznao ovdje. Nije Zadranka, ali je to postala nakon 7 godina posla i života u Zadru, tajanstveno će Jean Marc, inače jako otvoren i pristupačan.

Njega smo u pratnji majke vrlo često sretali na kulturnim događanjima u Gradu.

– Uživam na koncertima, idemo u kazalište, kino, a to je nešto što se u Kanadi još ne može zamisliti. Zima u Zadru neusporediva je s onom u rodnoj mu zemlji. Ali još gore od hladnoće u Kanadi su hladni odnosi među ljudima, uspostavljeni restriktivnim mjerama po kojima je, ističe, Jean Marc, Kanada među najstrožim zemljama.

Jedino što mu nedostaje je njegov posao. U Kanadi se jako puno sada snima iako su kina zatvorena. Bit će posla kada se vratim u listopadu, uvjeren je Jean Marc.

– Njegovo zanimanje je „focus puller”, a na stranici IMDB-a, može se vidjeti u kojima je sve projektima sudjelovao kao snimatelj – od reklama do holivudskih produkcija. No, kada nije angažiran u filmskoj industriji, Jean Marc se ne libi biti vozač ogromnih šlepera s opremom.
Iako ne radi, u Zadru može dobro živjeti od rente nekretnine, odnosno stana kojeg je kupio u Torontu.

Daleko od ukalupljenog našeg načina života, Kanađanin Jean Marc je završio dodatne škole za ono što je želio raditi u životu. Prvo je to bilo ronjenje, a onda je završio i vatrogasnu školu. Dok je na brodu plovio i tamo zapravo upoznao kapetana Andrzeja Batkawiaka preko kojeg je došao u filmski ured Vancouvera, gdje je Jean Marc, inače rođen i proveo je prvih 10 godina života.

Posao vatrogasca međutim nije dobio. A zašto ga je želio?

– Jer volim pomagati ljudima, kratko će Jean Marc.

U Zadru pomaže mami Eleni. Ona je “boss”, s divljenjem će sin prema majčinom djelu jedinstvenog dvora i vrta Špraljinih, koji su odavno turistička atrakcija. Udruženim snagama obnovili su okućnicu i fasadu nakon što je uređen Muraj.

Koliko god je život u kući bio potresan dok se kopala povijest na zadarskom bedemu, toliko je sada to oaza ljepote i mira.

– Nema više formule 1, podsjeća Jean Marc na prometnu gužvu Muraja. Žao nam je što Angioline i Joso to nisu doživjeli, iskreno će unuk koji je baki i djedu, poznatim Zadranima dolazio svake godine. On je ponosan i na svoj kvart Kampo Kaštel. Živi život pravog Zadranina – igra košarku, odlazi u restorane svojih prijatelja Vlade Babca i Skoblara, kupa se na Mulu i na Morskim orguljama (od lani u Preku i Ošljaku) i odlazi u spizu. To obožavam: kupovat na pijaci a ne čekati red. Riba, meso, povrće ovdje su posebni, navodi Kanađanin u Zadru.

Ono što Jean Marc najviše obožava i voli – to je svakako more.

Jadransko more, sa zanosom će Jean Marc. Istinski je sretan da ga svaki dan duboko udiše, promatra, uz njega šeta, ali i vrijeme provodi ljeti na rivi, na Vakanzi. Ne voli, kaže prekomjeran turizam, ali želi da se vrati kako bi ljudi mogli zaraditi. Zadar još više voli onda kada je gotovo prazan u što se uvjerio u veljači 2019. godine kada je zimi došao na odmor.

– Ja ću uvijek ovdje biti, neodređen je odgovor 44-godišnjaka na pitanje bi li se trajno mogao preseliti u Zadar.