U 71. godini preminuo je sveučilišni profesor pedagogije dr. sc. Stjepan Jagić. Na žalost život mu je okončan u zadarskoj bolnici. U Zadar je stigao 1981. godine kao asistent na studiju Pedagogije Filozofskog fakultata a otišao u mirovinu kao redovni profesor sa sveučilišnog odjela pedagogije. Posljednje počivalište prof. Jagića bit će na Gradskom groblju u Zadru, gdje će biti pokopan u petak u 13. sati.
Od njega se oprostio kolega mu i prijatelj, prof. sr. Zlatko Miliša koji je In memoriam poslao iz Osijeka:
“Od mojeg prvog radnog dana na nekadašnjem Filozofskom fakultetu u Zadru s kolegom Stjepanom Jagićem sam imao, ne samo izvrsne kolegijalne, nego i prijateljske odnose. I kad sam prestao raditi na Fakultetu u Zadru 2012. godine, nastavili smo održavati prijateljski odnos, pa smo često dugo razgovarali i s nostalgijom se prisjećali brojnih zajedničkih zgoda s Fakulteta. Imali smo zajedničke kolege i prijatelje. Na žalost, brojni su “otišli”, a sad je i on s njima!
Jedna od njegovih brojnih ljudskih vrlina bila je da nikada nikome nije podilazio. A studenti su ga voljeli jer su mu se mogli obratiti i onda kada su imali osobne probleme. Redovno ih je uključivao u rad Odjela, s njima bi rado odlazio na “produženu” kavicu.
Znanstveni interesi kolege Stjepana Jagića bili su metodologija istraživanja, pedagogija slobodnog vremena i interkulturalne vrijednosti turizma. U njegovim člancima dominira društveno-humanistički i demokratski koncept, koji je kompatibilan njegovom životnom opredjeljenju. U brojnim znanstvenim radovima dao je svoj doprinos proširenju spoznaja o turizmu kao slobodnovremenskoj aktivnosti i važnom odgojnoobrazovnom čimbeniku. Kao stožernu točku razvoja turizma i slobodnog vremena vidio je konkretnog pojedinca s njegovim željama, potrebama, preferencijama i motivima u čemu se ogleda njegov ljudski karakter. Kolega Jagić se pored pedagogije slobodnog vremena bavio i razvojem interkulturalnih kompetencija koje je tretirao kao nezaobilaznu sastavnicu odgoja i obrazovanja u suvremenoj pedagogiji. Dobro je znao kako u radu s mladima, a osobito u slobodnovremenskim aktivnostima, trebaju biti prije svega, preventivni programi kao i razvoj kreativnih potencijala te kritičkog mišljenja svih uzrasta mlade generacije!
Kao kolege, gajili smo dugogodišnje prijateljske odnose. Neslaganje mu nikada nije bila zapreka u komunikaciji. Naprotiv, ona mu je bila poticaj. Po tome je bio uzor drugima. Sa sugovornicima se nije uvijek slagao u viđenju problema niti u njihovu rješavanju, ali sa svima njima je našao i zajednički jezik i ostao u dobrim odnosima. Zato je bio velik – i kao čovjek i kao sveučilišni profesor. Kći jedinica Ana bila mu je vodilja u “praktičnoj pedagogiji” tijekom njezina odrastanja. Ana je danas, što mu je činilo najveću radost, afirmirana umjetnica-slikarica i zrela osoba, sa završenom umjetničkom akademijom. Supruga Anka može biti ponosna na Stjepana jer je ostavio neizbrisiv trag u njihovoj maloj ali uzornoj obitelji kao i na činjenicu da je ostavio neizbrisiv trag u razvoju Odjela za pedagogiju Sveučilišta u Zadru, (gdje je radio gotovo svoj čitav radni vijek)!
O mnogo čemu smo kolega Jagić i ja polemizirali, ali smo bili suglasni oko glavne teze koju smo obojica branili u teoriji i životu: Empatija, tolerancija i altruizam ključne su vrednote u komunikaciji, a odbacivanjem odgoja i etičkih načela približavamo se sumraku kultura.
Kolegu Jagića pamtit ćemo ne samo po znanstvenom radovima, nego i po tome što je živio, po vrijednostima altruizma i suosjećanja. Zadužio je pedagogiju daleko izvan Zadra ne samo kao znanstvenik već kao Čovjek, (ponajprije) svojim prosocijalnim, altruističnim i empatičnim ponašanjem. A to bi trebalo postati mjerilo odgovornosti svakog pojedinca i zdravog društva. Po toj paradigmi zadužio je mnoge!
Vijest o njegovom odlasku pogodila je i rastužila kolege, studente, sve koji su poznavali ovog dragog i divnog čovjeka.
I na kraju, beskrajno tužan pišem ove retke kojim se opraštam od Tebe, dragi moj Štef,
Tvoj vječni prijatelj Zlatko Miliša
