U ponedjeljak će na Sveučilištu u Zadru biti predstavljen novi broj časopisa Ars Adriatica, u kojemu tradicionalno zanimljive priloge potpisuje sveučilišni profesor u mirovini Pavuša Vežić. U ovom broju kritički se osvrnuo na mogućnost da prostor Ravnica, odnosno nekadašnji srednjovjekovni Varoš Sv. Martina, kroz projekt Vrata Zadra postane resurs za nove urbane programe.
Srednjovjekovni Varoš Sv. Martina u Zadru protezao se od Foše do Relje, s pučkim naseljem, vrtovima, samostanom i dvjema crkvama. Zbog opasnosti od Turaka u 16. stoljeću predgrađe je srušeno, mještani su premješteni na prostor današnje Varoši na Poluotoku, a na njegovu mjestu podignuta je renesansna utvrda Forte. Pred njom bio je i obrambeni jarak, a ispred njega dugi brisani prostor, koji je do danas zadržao naziv Ravnice.
S vremenom one su postala svojevrsna prostrana poljana koja je još dugo tijekom povijesti čuvala mjeru svojega širokog i dubokog brisanog prostora pred tvrđavom Forte. Tijekom tri sljedeća stoljeća, nakon rušenja predgrađa na velikome njegovu dijelu obrađivani su vrtovi, a potkraj 19. i početkom 20. stoljeća došlo je do izgradnje kuća s kojima je smanjena dubina prvotnoga brisanog prostora. Nagrizanje opsega nastavljeno je za talijanske i potom jugoslavenske vlasti izgradnjom zgrade GIL-a, stadiona a zatim i košarkaške dvorane.
– U novije doba područje Ravnica poimano je kao potencijalno najveći resurs za nove urbane programe i mjesto gdje se očekuju najveće urbane promjene. Tako je zapisano u propozicijama iz 2008. godine za izradu idejnoga urbanističko-arhitektonskog natječaja za plan uređenja toga predjela. Opisujući svoje rasuđivanje, Ocjenjivački sud je za prvonagrađeni rad naglasio da se njegov prijedlog najviše približio predodžbi “ovog izuzetno bitnog prostora kao poveznice povijesne jezgre i žive gradske strukture”. Držim da je upravo obrnuto. Unatoč svekolikoj izgradnji na Ravnicama one su ipak u velikoj mjeri očuvane kao povijesna cjelina. K tomu, većim su dijelom obuhvaćene opsegom registrirane i zaštićene spomeničke cjeline Zadra kojoj svojom suštinom i prostorom zaista pripadaju. Stoga mislim da ih treba čuvati, ne kao građevinsku zonu već s jedne strane prostor sjećanja na srednjovjekovno predgrađe Grada, a s druge strane kao dio renesansnoga fortifikacijskog sustava. Dakle, Ravnice su u povijesti osmišljena, a za nas naslijeđena poljana, svojevrsna gradska esplanada, u kojoj valja cijeniti dostojanstvo prostora u prošlosti te slojevitu kulturnu vrijednost u sadašnjosti. Shodno tome trebalo bi je suvremeno urediti, parterno i parkovno, te održavati kao povijesnu poljanu, piše Vežić.
Dio programa iz sadržaja zamišljenog idejnim projektom Vrata Zadra, ističe, poželjno je ostvariti, ali ne na Ravnicama, već, ako je to moguće, u samome gradu.
– Već duže vremena i u sve dužim dijelovima našega svakodnevlja, Grad u njemu živi životom sve širega apartmanskog naselja s kojim gubi urbane funkcije, od trgovine i ostalih servisa, tehničkih i kulturnih, pa do sve manjega broja sugrađana kao trajnih stanovnika i sve manjega broja djece i učenika u Gradu. Stoga bi s idejom o hotelu na Ravnicama možda trebalo provjeriti mogućnost da to bude onaj stari na zadarskoj Rivi (hotel Zagreb). Ili pak vrijednu ideju o koncertnoj dvorani kao zaista važnome urbanom sadržaju, zamišljenom na Ravnicama, provjeriti na možda mogućoj lokaciji u samome Gradu, na čestici parkirališta između crkve Sv. Marije i ceste uz Rivu. Ili pak, misao o Novome Varošu skrenuti s Ravnica na tijesne uličice, njih šest šarmantno nanizanih u redu jedna za drugom uzduž Kovačke ulice u zadarskome Varošu, predjelu oblikovanom u Gradu nakon razaranja staroga predgrađa.
Na takvim mjestima kvalitetni sadržaji pridonijeli bi održavanju kulture življenja povijesne jezgre Zadra, suživotu građana i Grada, tradiciji koju bi iz vrijedne prošlosti trebalo proslijediti u dobru budućnost, da Grad ostane Grad, zaključuje Vežić.
Cijeli članak dostupan je na linku.