Onkološki pacijenti iz Zadra iza sebe imaju dijagnoze koje nitko ne želi. Uređaj koji im produžuje život u njihovom gradu ne postoji pa jedina alternativa leži u Zagrebu ili Splitu. No, iz Zadra do oba grada treba nekako i doći.
Na poziv Dnevnika Nove TV javila se supruga pacijenta koji, kako objašnjava, svaka tri tjedna sanitetom putuje u Zagreb. “Vožnja je u neljudskim uvjetima, često nas bude i do šest osoba, to je katastrofa, pa vas molim da to riješite”, uputila je poziv Zdravka Krajina iz Zadra.
Na put s onkološkim pacijentima iz Zadra za Zagreb je krenula i novinarka Dnevnika Nove TV Sanja Jurišić, i tek što je krenula snimati, dogodila se situacija koja najbolje oslikava cijelu priču o brizi za teško bolesne pacijente.
Dijana Medić, pacijentica iz Zadra u rano jutro, kaže kako ju čeka “buđenje između dva i tri, onda popijem kavu, spremim se, onda vozač dođe, nazove me”. Zvao je i toga jutra. Ali ne s dobrim vijestima. Vozač joj javlja da mu je “crka kombi. U Svetom Petru. Trebat će mu oko 40 minuta”.
Dijana već sedam godina, svaki treći tjedan, putuje na kemoterapije u Zagreb. Kvar sanitetskog vozila je, kaže, ne čudi. “Evo sad u zadnjih mjesec dana, tri vozila su im crkla. I niti jedan nije ispod 250 tisuća kilometara”.
Vozila su stara, mnoga bez pojaseva
U nekim vozilima nema ni sigurnosnih pojaseva. Zdravka svog supruga, onkološkog pacijenta, prati na kemoterapije u Zagreb i prepričava njihova iskustva s vožnjom: “Auti su stari, sjedala odskaču, čujete neku škripu neprirodne zvukove, to je kao da se cijelo vrijeme vozite po kamenju. Samo je jednom uspio ležati poslije kemoterapije jer uvijek imate prioriteta”, objašnjava.
S gotovo sat vremena kašnjenja po Dijanu je stiglo sanitetsko vozilo. Vožnja je, kažu, sve samo ne ugodna. A često ih je u vozilu i više od četvero. Dijana dodaje, “To vam je ko da krumpire vozite. Pušu mi u mene u biti jer ja ležim, ja sam dole, i oni su svi oko mene”, objašnjava.
Dijanina dijagnoza je – metastaze karcinoma bez primarnog sijela. Oštećena joj je i kralježnica pa na liječenje u Zagreb mora odlaziti u ležećem položaju. Nakon četiri sata vožnje stižu do cilja. “Ne da sam slomljena, nego ubijena”, kaže Dijana i dodaje kako se s njima vozio čovjek kojemu su presađene matične stanice.
“On je morao u 7 i po biti tu, pogledajte sat, sad je 9:30”, kaže.
Dijaninu sudbinu dijele i Zdravka i njezin suprug. Oni putuju na kemoterapije na zagrebački Jordanovac.
“Osjećam se, ko da sam u Afganistanu u njihovom sanitetu”, govori Zdravka i dodaje, “Mogu vam reći da je to mučenje za tijelo”.
Traume nema samo zbog suprugove bolesti. “Dogodi se da vrata ne dihtaju. Jedan auto neću nikad zaboravit. Dva puta smo išli s njim gdje pojas nije radio”, prisjeća se Zdravka.
Parking zvan “Groblje saniteta”
Da su vozila potrošna roba, pokazuje “Groblje saniteta”, kako Zadrani zovu parkiralište pokraj garaže zgrade Zavoda za Hitnu medicinu.
Mario Zrilić, zamjenik ravnateljice Zavoda za hitnu medicinu Zadarske županije kaže kako je njima “najbitnije da pacijenti što prije odu, što više njih, ako bi išli jedan dva pacijenta, neki ne bi ni došli na terapiju, čekali bi i pet dana na terapiju”.
Dodaju da sva vozila redovito prolaze tehnički pregled i negiraju da ih je samo osam u voznom stanju, kažu da ih je pet puta više.
Obećavalo se prije izbora
Vratimo priču na početak. Problema većine pacijenata ne bi ni bilo da zadarska bolnica ima linearni akcelerator. Uređaj koji se koristi za liječenje onkoloških pacijenata. Da će problem riješiti, obećao je i premijer u jeku lokalnih izbora.
“Razgovarajući s ministrom Berošom, dogovorili smo se da se u sklopu nabave linearnih akceleratora, iz europskih sredstava i zadarska bolnica uvrsti te da Zadar dobije linearni akcelerator”, govori je Andrej Plenković u veljači 2021. godine.
Dvije godine poslije, linearnog akceleratora u Zadru još nema.
Branko Dukić, gradonačelnik Zadra (HDZ) i predsjednik Lige protiv raka ne smatra to prevarom. “To je jedan proces koji stvarno traje. Međutim, naravno da smo mi svi, kao i građani nestrpljivi i naravno malo zabrinuti što se taj proces toliko odužio”.
Prstom upire u Ministarstvo zdravstva. Jer Zadar je, tvrdi, učinio sve što može pa se čak i gradi prostor gdje bi pacijenti odlazili na zračenje. No, natječaj još nije ni raspisan.
Boško Katić, pomoćnik ravnatelja za financijska pitanja Bolnice Zadar, kaže kako bi “u idealnim uvjetima bi tri po, četiri mjeseca bi mogli, ugovor za isporuku uređaja, ti uređaji se proizvode po narudžbi. Znači, negdje je isporuka uređaja negdje 200-250 dana”.
Iz resornog Ministarstva tvrde: radi se i analizira. A dok oni rade i analiziraju, bolest ne čeka birokraciju i odobrenja raznih povjerenstava.
I već sljedećeg mjeseca ovi teško bolesni ljudi ponovno će put Zagreba i Splita u istim vozilima. Pa za kraj im ostaje samo nada da će konačno netko i njihov vapaj čuti.
“Dajte pomozite im bar da putuju kao ljudi”, zaključuje Zdravka Krajina iz Zadra.
“To je standard Maje Grbe-Bujević”
Oko ove priče reporteri Proziva zvali su i resorno ministarstvo i ravnateljicu Hrvatskog zavoda za hitnu medicinu, no na njihove, odnosno vaše pozive ne odgovaraju.
“To je standard Maje Grbe-Bujević, dotičnog župana zadarske i ravnatelja. Kao što vidite, pacijentica uopće nije vezana, vjerojatno zato jer ju kolege nemaju čime vezati”, kaže Tomislav Petrušić iz udruge Hitna uživo 194.
Petrušić i naglašava kako je najveći propust u tome što je po zakonskom aktu svaki sanitet dužan imati i medicinsku sestru, “pogotovo kod onkoloških pacijenata, a koliko vidim, tu nema ni sestre ni pojasa”, upozorava Petrušić naglašavajući kako Zadar nije jedini slučaj te da su takvi slučajevi diljem Hrvatske. Krivima za takvo stanje smatra župane “koji bi trebali davati novac, ali ga ne daju.
“Koja je tu uloga Zavoda za hitnu medicinu, trebate pitati ravnateljicu Maju Grba-Bujević jer ona propisuje standarde i ona bi to trebala kontrolirati, ali kako to kontrolira, vidite i sami”, kaže Petrušić i zaključuje kako je to sve skupa žalosno.
“Unazad dvije i pol godine bilo je više prometnih nesreća, smrtno je stradalo šestero ljudi, od toga pet pacijenata i jedna naša kolegica iz virovitičko podravske županije”, upozorava Petrušić koji kaže kako su njihova vozila stara “od 7 do 10 godina, prešla su oko 600 do 700 tisuća kilometara”, upozorava Petrušić.
Rješenje problema vidi su Zakonu o hitnoj mediciji “koji će definirati kakva vozila moraju i to na razini cijele Hrvatske, a ne da recimo u Puli ljudi imaju bolji stadard po pitanju hitne medicinske pomoći nego recimo u Vinkovcima, Daruvaru ili Đakovu”, zaključuje Tomislav Petrušić.