MOST Zadarske županije povodom polemike koja se proširila i izvan granica našeg grada na način da se Zadar želi prikazati gradom slučajem, a s ciljem da se ona ovim i završi, zatražio je od izv.prof.dr.sc. Vlade Sušca, sveučilišnog nastavnika, koji se u svojem znanstvenom radu osobito bavi semiotikom, odnosno znanošću o znakovima i simbolima, na temelju stručnih i znanstvenih argumenata objektivan osvrt na temu Tornadovog murala na zadarskom bulevaru. Predložak za analizu predmetnog murala poslužila je jedna medijska objava u tiskanom izdanju Slobodne Dalmacije od prošlog tjedna.
MOST Zadarske županije ovim priopćenjem za javnost kojeg potpisuje profesor Sušac, želi zaključiti ovu temu i javnosti poslati poruku da je došlo vrijeme da se posvetimo stvarnim problemima grada Zadra i hrvatskog društva, a ne da se bavimo ideološki ostrašćenim raspravama, navodi se u nepotpisanom priopćenju MOSTA iz kojeg tražn da predmetna znanstvena elaboracija objavimo u integralnom obliku;
23. veljače ove godine Slobodna Dalmacija objavila je tekst Ivice Neveščanina povodom napada kemikalijama ili fekalijama na lokalnog političara Danijela Radetu zbog iznesenog stava o Tornadovu muralu na zadarskom bulevaru. Novinar dosljedno prenosi kontekst cijeloga događaja, pri čemu je vidljivo da je slučaj započeo onoga trenutka kad je Danijel Radeta kao glavni uvjet za podršku HDZ-ovu gradskom proračunu uvjetovao iznenađujućom političkom ucjenom tražeći uklanjanje rečenog murala, koji na tom mjestu stoji skoro pa neprimijećeno, bar što se javnih istupa tiče, već više godina. Međutim, cijelim člankom dominira intervju sa zadarskim sociologom Svenom Marcelićem, koji odmah i bez imalo krzmanja rezolutno tvrdi da se radi o „ustaškom vojniku“. Svoj nedvosmisleni stav potkrjepljuje tvrdnjom da nije problematično prvo bijelo polje hrvatskog grba na kacigi, nego lik na muralu, koji je po njemu preuzet s fotografije ustaškog vojnika snimljenog objektivom njemačkog fotografa Willyja Praghera 1942. godine na Markovu (sic!) trgu, koji isto na kacigi s bočne strane u lijevom profilu, a ne s prednje i u desnom profilu kao na muralu, ima povijesni hrvatski grb. Pri tome, Marcelić korektno navodi da se na Pragherovoj fotografiji iznad grba nalazi i oslikano ustaško znakovlje, nepostojeće na muralu. Drugim riječima, po Marceliću autor murala bio je inspiriran baš tom fotografijom i to je njegov ključni argument da bi mu(ralu) prilijepio ustašku etiketu. Pokušajmo onda slijediti Marcelićevu metodologiju i fokusirati se na sam lik vojnika stavljajući po strani bilo kakva heraldička i simbolička obilježja i provjeriti postoji li možda prikaz vojnika s kacigom kao vjerodostojniji izvor i model za sporni mural. I nalazimo ga vrlo lako dostupnim internetskim alatima u liku sovjetskog vojnika (Izvor: https://www.reddit.com/r/MarxistCulture/comments/15udbj6/red_army_wallpaper/ )
Nakon toga, usporedimo sva tri prikaza vojnika i pogledajmo ih Marcelićevim okom, dakle zanemarujući ideološka i nacionalna obilježja, i pokušajmo zaključiti što je bio vjerodostojniji i vjerojatniji izvor za sporni mural:
Slika govori više od tisuću riječi, pa ovo nema potrebe dalje elaborirati. Jedino se još možemo poigrati traženjem prikaza vojnika drugih pripadnosti sa sličnim kromatskim obilježjima i za primjer nalazimo stilizirani lik američkog generala Pattona, koji se kao takav prodaje čak i kao otisak na majicama:
Ovo dokazuje da nema ničeg inherentnoga što bi sam lik vojnika s kacigom i zatamnjenim očima kao takvog automatski povezivalo s ustaškom ikonografijom. Što nam onda preostaje da bismo pristali uz Marcelićevu interpretaciju ako eliminiramo ovaj ikonički označitelj? Ostaje nam povijesni hrvatski grb i verbalni označitelj – Naša Oluja ne prestaje.
Kako Marcelić izrijekom ne nalazi ni u jednom ni u drugom ništa spornoga, onda mu cijela teza pada u vodu. Drugim riječima, svi vidljivi označitelji objedinjeni u značenjskom smislu navode na zaključak da je na muralu prikaz hrvatskoga vojnika iz Domovinskog rata. Simbolom i riječju. To je ono što vidimo na razini denotacije u semiološkom smislu. Međutim, svi imamo pravo na svoje konotacije kao drugi red značenja, pa tako i Marcelić i u tom pogledu on ne mora nužno biti u krivu, ali samo ako se na nju poziva, što on nažalost ne čini. Štoviše, izričito tvrdi: „Na muralu je ustaša“, a ne da ga mural asocira na ustašu. Možemo čak i pretpostaviti, a da ne ulazimo nužno u zabludu o namjeri, da je autor murala svjesno želio izazvati takve konotacije. Vjerojatno kao izraz provokacije s obzirom da navijačka kultura kojoj mural pripada opstaje i egzistira na provokacijama. Kao takva ona je uspjela u mjeri da su se razotkrili svi oni koji hrvatski grb s prvim bijelim poljem automatski povezuju s ustaštvom i od toga će se teško moći oprati. I tu vezu u njihovoj (pod)svijesti ne može prekinuti čak ni izričito identificiranje murala s Olujom i Domovinskim ratom. Povjesničar Mario Jareb je o apsurdnosti takvih tumačenja ispisao niz znanstvenih radova, a širokoj publici je dostupan i tekst u Večernjem listu (https://www.vecernji.hr/vijesti/crveno-ili-bijelo-polje-stoljecima-su-upotrebljavane-obje-verzije-bez-politickih-konotacija-1401021) koji jasno pokazuje da su obje verzije grba upotrebljavane stoljećima bez političkih konotacija i da se radi o relativno novijoj pojavi, dodali bismo, i o nametnutom narativu na razini mita, kao trećeg reda značenja, koji nužno izaziva kontra reakcije. A one su vidljive ovih dana od Slavonije do Dalmacije kad isti murali niču po fasadama i zidovima kao gljive poslije kiše. Apsurd je da su u svemu tome obje strane postigle svoj cilj. Radeta si je pred izbore povećao vidljivost, a mural je prerastao lokalni značaj. Međutim, koliko smo na svemu tome i onomu što je nažalost uslijedilo izgubili kao društvo koje tolerira različitosti? Odgovoru na to pitanje možda bi pomogla kvalitetna sociološka rasprava, a ne ideološki pamfleti.
S poštovanjem,
MOST Zadarske županije
