Rimska katastarska mreža u prostoru izvan Poluotoka očuvana je više od 2.000 godina, a njezin raspored otkrivaju i suvremene zračne snimke. Kako je nastala ta mreža i kako se ona može valorizirati otkriva izv. prof. dr. sc. Josipa Baraka Perica s Odjela za arheologiju Sveučilišta u Zadru.
Baraka Perica diplomirala je 2001. na Filozofskom fakultetu u Zadru. Godine 2006. završila je trogodišnji specijalistički studij na Papinskom zavodu za kršćansku arheologiju u Rimu (Pontificio Istituto di Archeologia Cristiana) na kojem je godine 2013. i doktorirala. Od 2006. zaposlena je na Odjelu za arheologiju Sveučilišta u Zadru. Znanstveno zanimanje usmjereno joj je prema starokršćanskoj arheologiji, kasnoantičkoj arheologiji, arheologiji arhitekture i arheologiji krajolika.
„Zadarska arheološka baština – prijedlog valorizacije održivosti rimskog katastra“ je tema i projektni prijedlog koji se razvija već duže vrijeme. Prvi put Baraka Perica držala je predavanje na ovu temu na konferenciji „G:Rad – od doma do destinacije“ 2021. u Zadru. U međuvremenu je poduzet čitav niz aktivnosti koji su rezultirali predavanjima na kongresima i znanstvenim i stručnim radovima. Sve aktivnosti su rezultat timskoga rada i provedene su s kolegama Antom Blaćom (Odjel za geografiju, Sveučilište u Zadru), Filipom Jurković Pešić (Odjel za arheologiju, Sveučilište u Zadru), Franjom Peharom (Odjel za informacijske znanosti, Sveučilište u Zadru) i Gregoryjem Zarom (Department of Anthropology and Climate Change Institute, University of Maine, USA).
Zadar je kao vodeće liburnsko središte početkom 1. st. postao kolonija rimskih građana – Colonia Iulia Iader. Kolonija je kao upravna jedinica obuhvaćala grad unutar zidina, sa svim obilježjima urbanoga središta, ali i izvangradsko područje koje je bilo gospodarski temelj same kolonije – ager. Uobičajeno obilježje agera kolonije bila je centurijacija, odnosno podjela na centurije jednake veličine, koje su služile boljoj organizaciji prostora i lakšem upravljanju njime, ali i za određivanje vrijednosti zemljišta.
Prostor grada Zadra izvan Poluotoka (ager iadertinus) bio je po principima rimske agrimenzure podijeljen na pravilne kvadrate čime se formirala mreža posjeda kao osnova rimskog katastra. Takva podjela ostala je očuvana do danas, dakle više od 2.000 godina, zahvaljujući činjenici što su urbani planovi širenja grada nakon drugog svjetskog rata poštivali staru rimsku podjelu pa danas imamo situaciju da su zadarske gradske ceste, kojima se svakodnevno vozimo, naslijedile stare pravce limesa a samim time i osnovnu formu nekadašnje rimske katastarske mreže.
Ta činjenica da zadarske ceste i kvartovi izvan Poluotoka predstavljaju direktan kontinuitet iz vremena rimske vladavine Zadru pruža mogućnost za novu kulturnu i turističku valorizaciju čime bi se obogatila kulturna ponuda grada, a uz dobru organizaciju i promidžbu omogućila bi i rasterećenje poluotoka unutar najposjećenijih mjeseci jer bi se fokus usmjerio da dodatne sadržaje na puno širem prostoru.
Zadarska centurijacija
Zadarske su centurije kanonskog modula 710 x 710 m (20 aktusa) a kardi i dekumani su orijentirani uz liniju obale, slijedeći geomorfologiju terena. Maksimalni prostor plodne zemlje u gradu, na kopnu i na otoku Ugljanu, dio je gradskog agera. Stoljećima je kao središnji agrarni prostor zadarske komune bio jamac održivosti grada.
Tragove centurijacije na zadarskom području prvi je otkrio J. Bradford preko zračnih fotografija RAF-a iz vremena Drugog svjetskog rata). Na temelju izučavanja tih zračnih fotografija zadarska je centurijacija postala svjetski poznata i smatrana je među bolje očuvanima. Uz J. Bradforda zadarskom centurijacijom osobito su se bavili M. Suić, D. Maršić, N. Jakšić, M. Kadi ali i dr.
Održivost kroz vrijeme
Suvremeni znanstveni pristupi u izučavanju rimske centurijacije daju osobiti naglasak na njenu održivost. Iako se prostor svakog agera, pa tako i zadarskog, od trenutka formiranja neprestano, u kontinuitetu, mijenjao djelovanjem ljudskih i prirodnih čimbenika, značajno je što su tragovi rimskog premjeravanja i organizacije prostora u vidu pravilne mreže kvadrata vrlo često očuvaju, najčešće upravo kao suvremene ceste ili poljski putovi.
Linije nekadašnjih centurija mogu se pratiti u smjerovima velikog broja zadarskih ulica zatvarajući kvartove „kvadrate“ čije su stranice 710 x 710 m.
Prijedlog valorizacije (principi „Javne arheologije“)
S obzirom na to da se radi o vrlo specifičnom prostoru unutar kojeg se odvijaju sve aktivnosti vezane uz svakodnevni život (stanovanje, posao, škola, edukacija, zdravstvene ustanove, rekreacija, kretanje od točke A do točke B, duhovni život, groblje i dr.) kulturno-povijesnu važnost ovakvog prostora nije lako vrednovati te je potrebno primijeniti drugačije koncepte koji izlaze iz uobičajenih formalnih i konceptualnih modela vrednovanja kulturne baštine.
Prijedlog ide u smjeru jedne relativno novije grane u arheologiji, a to je Javna arheologija ili arheologija zajednice (Public archaeology, Community archaeology) kojoj je glavni naglasak na društvenoj ulozi arheologije i njenom otvaranju prema građanima.
Na samome početku bi bilo dovoljno prikupiti podatke o rimskom katastru općenito i zadarskoj centurijaciji te izraditi glavnu interpretacijsku ploču koja bi se mogla, npr. postaviti na Branimiru.
U sljedećim fazama se preporuča prikupljanje podataka koji bi rezultirali sporednim interpretacijskim pločama. One bi se eventualno mogle postaviti na raskrižja glavnih cesta. Ovaj korak je utoliko kompleksniji jer je potrebno provesti projekt prikupljanja podataka. Podaci koji bi se prikupljali su sljedeći: zelena baština, arheološka baština, povijesna baština, industrijska baština i kulturna (nematerijala) baština.
Prikupljanje podataka bi išlo u dva smjera: preko službenih izvora (LiDAR, GIS, katastarski i kartografski materijali, povijesni zapisi, arheološka istraživanja, arhivske fotografije, demografski podaci, geološki podaci i dr.); preko građanskog doprinosa (eng. citizen science): tzv. crowdsourcing (osobne arhive građana, usmene predaje, lokalne legende, susreti s lokalnim zajednicama, interaktivne radionice).
Glavni naglasak bi bio na lokalnoj zajednici jer je ona ta koja kreira prostor, daje mu značenje i život. Građani su, bez obzira na sve različitosti, povezani s prostorom unutar kojeg žive i imaju snažan osjećaj za zajedničko, a jedan od najkarakterističnijih i sveprisutnih osjećaja je osjećaj ponosa prema kulturnoj baštini.
Kasnije bi se moglo ići prema modelima upravljanja prostorom šireg spektra pa i prema modelima ekomuzeja. Jedan od glavnih zadataka ovakvog tipa muzeja stvaranje interaktivne mreže između ljudi i njihovog fizičkog, ekonomskog, društvenog, kulturnog i političkog okruženja. Koncept ekomuzeja je jedan od načina na koji se značenje mjesta može sačuvati a da se u njemu i dalje može živjeti ali se i može promovirati široj publici. Pomaže u održivosti i razvoju prirodne i kulturne baštine stanovništva i mnogo je više od materijalne kulture: sjećanja, folklor, glazba i pjesme.
Projekt bi mogao unaprijediti kvalitetu života u naseljima kroz nekoliko ključnih elemenata:
– Kreiranje zajedničkih prostora za okupljanje i edukaciju, poput interpretacijskih ploča i radionica, koji bi služili kao žarišta kulturnih aktivnosti.
– Povećanje turističkog i kulturnog interesa za manje poznate dijelove grada, što bi moglo potaknuti lokalnu ekonomiju i poboljšati infrastrukturu.
– Jačanje društvene kohezije: zajednički rad na dokumentiranju i očuvanju kulturne i povijesne baštine omogućuje ljudima različitih interesa i generacija da zajedno sudjeluju u značajnim projektima.
– Unaprjeđenje edukacije: mlađe generacije mogu se educirati o povijesti svojih naselja kroz interaktivne aktivnosti, čime se stvara dublje razumijevanje vlastitog nasljeđa i baštine.
Ovaj pristup može revitalizirati kvartove pretvarajući ih u kulturne čvorišta koja njeguju i promiču lokalni identitet kroz aktivno sudjelovanje građana, stvarajući trajnu povezanost s njihovom prošlošću i budućnošću.
