Općinski sud u Zadru odbio je žalbu osuđenog dilera koji je prije 10 godina tužio državu zbog postupanja u zatvoru u Šibeniku, gdje je po njegovoj ocjeni kaznu izdržavao u ponižavajućim neljudskim uvjetima, protivno odredbama Ustava RH, odredbama Zakona o izvršenju kazne zatvora, kao i CPT standardima vijeća Europe, tražeći odštetu od 101 tisuće kuna.
Na izdržavanju kazne doveden je u neravnopravni položaj, s obzirom da je zbog HIV-a postao žrtva diskriminacije. Žalio se i na boravak u Zadru, gdje je u 14 kvadrata bio smješten s još trojicom zatvorenika. U sklopu sobe da se nalazi toalet, koji nije bio odijeljen od ostatka sobe, prozor se nije mogao otvoriti ni zatvoriti do kraja, madraci su bili dotrajali, rasparani, neugodnog mirisa, zimi je bilo hladno a ljeti vruće.
Potom je smješten u zatvorsku bolnicu u Zagrebu, ali ni tamo uvjeti nisu bili zadovoljavajući; bio je u sobi bez toaleta, pristup sanitarnom čvoru ovisio je o volji pravosudnog policajca pa se nužda vršila u plastične posude. Nije mogao držati stvari u ormaru jer nije bilo mjesta, pa ih je držao u vreći za smeće ispod kreveta. U drugoj sobi u kojoj je bio nalazio se “čučavac”, bez adekvatne ventilacije te se u istom prostoru posluživala hrana, koju su morali jesti na krevetu jer nije bilo mjesta za stolom.
U Zatvoru u Šibeniku zbog isticanja HIV dijagnoze bio mu je onemogućen odlazak u zatvorsku menzu, teretanu, a spoznaja ostalih zatvorenika o tome da je tužitelj HIV pozitivan koju su omogućili su zatvorski službenici potaknula je njegovo izoliranje. Nije imao mogućnosti za pravilno ostvarenje zakonom zajamčenih prava na rad, prava na sportske aktivnosti, na druženja, pristup biblioteci ili pravo na izobrazbu.
Zastupnik države priznao je činjenicu prenapučenosti i skučenosti smještaja zatvorskih jedinica. Druge tvrdnje rezultat su neobjektivne percepcije osobe čija su prava ograničena služenjem zatvorske kazne kao posljedice pravomoćne odluke suda.
Jedan od zatvorenika u Šibeniku ipak je tvrdio kako je prostora bilo malo, kako su bili zatvoreni i po 22 sata na dan, a kad se proširila priča o zarazi HIV-om drugi su mu dobacivali neugodne stvari. Prema izvješću zatvorske uprave navodi se kako je jeo u sobi, a ne u menzi zbog negodovanja drugih zatvorenika, dok mu nije bilo dopušteno baviti se sportom jer zatvorskoj liječnici nisu bili dostupni svi podaci iz Klinike Fran Mihaljević. Također je utvrđeno da se morao sam šišati i da nije mogao koristiti tisak poput drugih, dok su drugi navodi odbačeni.
Sud je uvažava povjerovao navodima tužiteljima, koji se loše osjećao u zatvoru, ali na njegove pritužbe se reagiralo i nepravilnosti su uklonjene. „To što je tužitelj bio smješten u spavaonicama koje nisu odgovarale propisanom standardu, ne znači da je time bio izložen nečovječnom ili ponižavajućem postupanju koje bi opravdavalo dosuđivanje neimovinske štete zbog povrede prava na duševno zdravlje“, presudila je sutkinja Ivana Klišmanić.