Iako je trenutno okupiran koncertima svojega projekta “Madre Badessa” koji će 8. lipnja koncertno predstaviti na otvorenju splitskog kluba “Vanilla”, 15. i 16. lipnja na beogradskom Kalemegdanu, a u kolovozu i na jednom world music festivalu u Italiji, Tonči Huljić, poznati skladatelj i hitmejker, nije propustio pogledati ovogodišnji “Eurosong”. Hrvatska, prema njegovoj ocjeni, na eurovizijskom natjecanju, od samog starta nije imala nikakve šanse, a tako će biti i ubuduće.
Nebrojeno puta osporavan i oštro kritiziran zbog zabavne glazbe koju piše, a koju ovdašnja publika bez obzira na to u velikoj mjeri konzumira, posvetio se “Madre Badessa” izazovu. Ipak ne toliko da ne bi stigao razvijati nove poslove, i dalje pisati za Jelenu Rozgu, Jolu, Jasmina Stavrosa, “Magazin”… I pratiti razvoj situacije na “Pjesmi Eurovizije” na kojoj je nekoć i sam ostvarivao visoke plasmane.
Desetljetna erozija sustava
– Na Eurosongu je sve već odavno bilo poznato i tu se više nema što dodati ni oduzeti, ali se može pričati o razlozima zašto je tako i zašto će tako biti i ubuduće što je puno veći problem. I to duže vrijeme – proriče Tonči Huljić, navodeći kao osnovni razlog grijeh struktura na HRT-u.
– To je jedna desetljetna erozija sustava, HRT je konstantno politička igračka u rukama Sabora, zapravo podrepiranja između frakcija unutar vladajućih i opozicije. Ne bira se po kriteriju stručnosti nego po podobnosti. Objektivno nitko više ne razumije kako ljudi tamo dolaze i na koji način. Sljedeći tjedan već će ova garnitura, koja je postavljena prije pet, šest mjeseci, biti vršitelj dužnosti. Novi Zakon o HRT-u još će pogoršati stvari, jer će dodatno pojačati upliv Sabora u strukturu televizije.
U Hrvatskoj se događa ta jedna kriva interpretacija proeuropeizma u duhu i kulturi na način da smo supkulturu zapravo pokušali pretvoriti u mainstream. I tu je došlo do glavnog sudara. Da se referiram i na ovogodišnji “Eurosong” – oni su imali na stolu “Providencu”. I do zadnjega je bilo da će ići ta pjesma. Međutim, “Providenca” je pjesma s konkurentske televizije u seriji koja ruši gledanost.
Je li to bio jedini razlog njezina ispadanja iz igre?
– Pod broj dva, kao išlo se na izbor urbanog zvuka. Može li mi tko definirati što je to urbani zvuk? Je li to ono što slušaju građani, a ne slušaju seljaci ili je to ono što se svira u gradovima, a ne svira se na selu? Jako dobro znamo što ljudi u gradovima traže, žele i slušaju.
Turbofolk.
– Ne, on je u padu. Turbofolka tu nema već četiri, pet godina. Postoje dva Željka – Joksimović i Samardžić, ali u Srbiji po njima ne pljuju. Oni su rado viđeni gosti na televiziji, a ovdje je uvijek na snazi aktivno nastojanje getoiziranja zabavne glazbe. Vrlo često se spominje Ksenija Urličić u čije je vrijeme Hrvatska kod kuće afirmirala svoju zabavnu glazbu. Ne možete doma nešto zatirati, a onda to pokušati poslati vani. Ti koji su zatirani jednostavno to ne žele, pa smo tako i mi svi ove godine odbili “Eurosong”. Urednica Elizabeth Homsi je napravila dobar potez da se ciljano bira jedan autor, da se proglasi na vrijeme, jer je to ozbiljan posao, a ne da se traži alibi izvođača. Pa ako se propadne, izvođač je kriv.
Naravno da je tu krivnja i na izvođaču koji prihvati ići iz zone u prvu ligu. To su dvostruke odgovornosti. Evo, ja bih htio biti u svemiru, vidjeti Mjesec i Mars. Da mi NASA predloži u stilu “ajde Huljiću idi ti u raketu pa ćeš vidjeti Mjesec i Mars” tko bi tu više bio kriv – ja koji sam se ukrcao ili ovaj koji mi je to predložio? Podijeljena je odgovornost. No, na “Eurosongu” postoji i jedan drugi problem – ako Skandinavci imaju jednog od favorita za pobjedu oni će biti prvi bez obzira je li u pitanju Norveška ili Švedska. Isto je s Rusima.
Aktualna pobjednica osvajala je bodove i iz drugih zemalja, ako aludirate na dobrosusjedsko glasanje?
– Istina. Ali kada idete u tu priču, morate imati hrabrosti boriti se, a ne godinama ići u stilu “daj samo da uđemo u finale”. To je luzerski stav. A svi su išli s tim stavom.
Nešto slično sada izjavljuje i Nina Badrić.
– Lako je sada biti general poslije bitke. Ona me ne zanima kao što me ne zanima ni Homsi. Sve zajedno, to je već stara vijest. Puno je veći problem što, nažalost, ništa dobrog neće donijeti nova garnitura koja će doći na HTV. Ta se TV kuća godinama devastira na način da ćemo proizvoditi javni sadržaj za opće dobro. Kakav je to sadržaj kada s prvog dođete na treće, četvrto mjesto po gledanosti? Političarima je glavni “Dnevnik” i bitno im je podići gledanost televizije da bi taj “Dnevnik” pokušao biti relevantan za kreiranje javnog mnijenja. Slažem se da javna televizija ne bi smjela imati “trash”, ali se pod njega previše toga stavlja uključujući i zabavnu glazbu. Pa se od nje bježi i konstantno izvlači i afirmira neka urbana glazba što narod objektivno ne želi. Briga političare ima li zabave na TV-u zbog zabave same, cilj je postizanje gledanosti koja bi potpomogla posrnuli “Dnevnik”.
Želite reći da glazbenici, osim što asistiraju političarima na predizbornim skupovima, imaju ulogu i u “podizanju” “Dnevnika”?
– De facto da. Zašto više nijedan glazbenik ne želi svirati na skupovima?
Zato što više nema novca. Sad smo imali aferu…
– Kad su zadnji put nastupali? Prije četiri, pet godina. Je li ove godine bilo bijega u maniri “ni za sve pare ovoga svijeta”? Svaka akcija ima svoju reakciju. I ne može jedno društvo konstantno zatirati nešto i onda se svake godine u vrijeme “Eurosonga” sjetiti kako mi to nemamo. Sad smo se osvjedočili da među prvih deset izvođača koji su se plasirali na tom natjecanju mi nemamo njihov pandan. Ali imamo nakazu od “Porina” koji afirmira nešto što ne možemo poslati van.
Zašto ste odbili doći na “Porin” usprkos nominaciji za vaš projekt “Madre Badessa”?
– Zato što me to ne zanima, “Porin” je iskrivljena slika stvarnosti, 700 frustriranih ljudi koji glasaju, izabrani po tko zna kakvim kriterijima… “Madre Badessu” nisam radio za taj “Porin” niti za ovo tržište.
Mislite li da bi “Madre Badessa” postigla veći uspjeh od Nine Badrić na “Eurosongu”?
– Ne znam, ne možemo to gatati. Treba imati hrabrosti, pa to vidjeti. Svatko može biti pametan poslije svega. Ne bih se usudio upuštati u takve stvari, govoriti je li to bolje ili lošije. Znam samo da ne treba ići s jedinom tendencijom da se uđe u finale i znam da se nalazimo u jednom indiferentnom, ne bih rekao neprijateljskom, okruženju. Briga njih vani i za Hrvatsku i za Sloveniju. Mi smo im nužno zlo.
Sad s Nikolićevom pobjedom u Srbiji nastaje panika u stilu “jao, idemo u NATO trpati Crnu Goru, BiH itd!”. Sve to utječe na ovdašnje formiranje mišljenja koje je iznjedrilo glazbu koju danas imamo kao, hajdemo to tako reći, državnu glazbu ili državnu kulturu. A ta državna kultura nema utemeljenje u narodu. Ista politika i dalje kroji sustav javne televizije koji treba utjecati na kulturu.
Imate li možda ambicija sjesti u neku od rukovodećih fotelja na HRT-u?
– Ni u ludilu, zanima me samo moj mali život, da se zabavljam kao što to sada činim, da radim stvari koje mi se sviđaju. Ja sam čovjek od 50 godina kojega to više ne interesira. Nekada, dok sam bio mlađi i ambiciozniji, dok sam mislio da mogu promijeniti stvari, možda bih i ušao u to. Stvari su jednostavno krivo postavljene. I u privredi i u društvu, jednoj općoj apatiji i konkurentnosti.
Ne može država koja nema što izvesti vani odjednom doći na “Eurosong”, pa reći: “Imamo glazbu, nju ćemo izvesti.” U susjednim zemljama nećete naići na situaciju gdje se s takvim nipodaštavanjem govorilo o “Magazinu”, Rozgi, Joli, ako hoćete Stavrosu. Oni sve to poštuju i vrednuju, jer je u pitanju nešto što je njihovo. Možda sam ja i jedini koji to tako radi, premala smo zemlja da bi se još i gazili. Zato ne želim bilo koga napadati.
Kada bi vam se ponudilo, biste li pristali raditi hrvatski projekt za “Eurosong”?
– Prije svega, to se ne radi u prvom mjesecu. Kad bi mi netko, puno ranije, došao i pitao me takvo što razmislio bih i vidio ima li ta opcija smisla. A kad bih i razmišljao o njoj, onda bi to bila samo borba za vrh. To mora biti nešto vrlo ekscentrično, na nož, da ovdje bude ispraćeno…
Il’ pukovnik il’ pokojnik?
– Upravo to, a za to treba imati dosta građanske hrabrosti. I onaj tko to odluči i onaj koji bi to radio. Uvijek imam hrabrosti, ali glupo je da sad nešto pričam i nudim se, šaljem javne poruke i ponude. To mi nije cilj. Također, ja sam profesionalac i sve ima svoju cijenu, pa i rad na tom projektu. Da idem van mahati zastavom iz nekog altruizma?! Neću, jer to više nema smisla. Ako idem, onda ću najprije predstaviti sebe i svoju pjesmu. Ako ispadne dobro, bit će dobro i za moju državu.
Koji je put projekt “Madre Badessa”?
– U Italiji ćemo u kolovozu imati prvi nastup u Otrantu na njihovu najvećem festivalu. Polako se sprema izlazak na world etnoscenu i festivale tog tipa. Ovih dana šaljemo materijal vani. Tu sam napravio jednu stratešku grešku u plasiranju proizvoda koju inače ne radim.
Prerano sam se pojavio s tim proizvodom i upravo zato što se ovdje o tome dugo pisalo nisam htio da ispadne da se tresu brda, a bila je opasnost, i da se rodi miš. Pojavili smo se lani na “Dori” što je u tom trenutku izazvalo prilično kvalitetnu reakciju javnosti, ali ja tada nisam imao gotov CD. Izašao je tek nakon četiri mjeseca, a ja sam krenuo promovirati pjesme koje su ljudi već znali. Onda sam ga naknadno izdao i u Srbiji, a onda se pojavio i “Larin izbor”.
I onda je nastala konfuzija u percepciji zbog vašeg širenja na više frontova?!
– Međutim, u nepunih godina vani smo izbacili pet singlova – “Robiju”, “Ameriku”, “Ka hashis”, “Ankoran”, vrtila se jako “Mana”, naslovna pjesma iz “Larina izbora”, “Čuvaj za me pokraj sebe misto”, da bi sve kulminiralo s “Providencom”. Već sad imam snimljene tri nove pjesme, doduše na stranom jeziku – čudnoj mješavini engleskog i talijanskog, s vrlo šarmantnim krivim glagolima.
Je li Goran Bregović i dalje uključen u tu priču?
– Polako to već radim kod njega sam, s ekipom ljudi s kojima Goran surađuje. On je razapet. Ne znam odakle mu tolika volja i energija za 130 koncerata godišnje, na relacijama Madrid, Nikšić, Pariz, Moskva, Rio de Janeiro… Ne znam kako izdržava takav tempo. Srećom, postoji internet.
Njegova je produkcija?
– Da, ali sad smo već na relaciji razmjene mišljenja. Njegova uloga u ovom mom projektu je sad već “guranje” na inozemne festivale. Mi smo zapravo tri godine bistrili osnovnu ideju, postavljali zvuk. Kad sam prvi put došao kod njega želio sam raditi svoj klavirski CD s trubačima. Htio sam ići s Maksimom Mrvicom u Aziju, kao njegova predgrupa.
Bila je to lucidna i ekscentrična ideja koja se kasnije razvila u ovo što danas “Madre Badessa” jest – mediteranska eklektika, melting pot svega što se može naći u mediteranskom bazenu u kojemu su nastala sva ludila ovog svijeta, sve vjere, pa i cijela civilizacija. Imao sam dovoljno alibija inspirirati se glazbom iz Tunisa, Maroka, Grčke, Francuske, Italije, Dalmacije, Albanije, Crne Gore… Ja to stvarno nisam radio da bih fascinirao Hrvate. Međutim, nađete se u situaciji da ne možete doći vani s tom pričom a da nemate utakmica u nogama. Zato je i sviramo kod kuće.
Prijete nam međuklasni neredi
– Riječ urbano je upropastila hrvatsku glazbu, a mediji su tu i takvu glazbu pokušali nametnuti kao mainstream, jer ona svjetonazorski kao pripada nekim vremenima… Kojim? Pričamo o Europi koju ćemo za pet godina zvati “tamnicom naroda” baš kao u vrijeme Austro-Ugarske. Ne prijete nam međunacionalni neredi, ali oni međuklasni itekako prijete. Europa već sada, čitam u “Washington Postu”, ima isti recept kao Jugoslavija. S istom je idejom stvarana, a na isti će se način raspasti.
Mi već cijelo desetljeće na vlasti imamo ljude koji, iz ne znam kojih razloga, svakako žele ući u Europu da bi se zaposlili u nekoj komisiji ili sjedili u Bruxellesu za dobru plaću. A već danas znaju da je cijela ta ideja propala. Umjesto da se postavimo autohtono! Odatle ide i ta geneza problema što ćemo mi i kako ćemo mi s tim “Eurosongom”.
TV produkcija na globalnoj razini
Jeste li involvirani u “Larin izbor” isključivo kao glazbenik ili ste uključeni i u produkciju serije?
– Nije bitno kako sam involviran, riječ je o ekipi ljudi s kojom radim cijeli život. Od Jelene Popović-Volarić do Mila Grisogona koji je direktor produkcije. “Larin izbor” je prodan u 27 zemalja, evo sad u Rumunjskoj žele prepjevati sve te pjesme što mi je dosta nezgodna pozicija, jer ja želim tamo svirati. Glazba u ovom slučaju nije samo vezivno tkivo, mislim da je dosta značila za uspjeh serije. Zanima li vas i dalje TV produkcija? – Zanima me, ali na globalnijoj razini i na tome sada radim.
U jesen ću krenuti s tom pričom. Tiče se televizije, predcastinga i ostalih stvari. Na tome radim tri godine i sad je vrijeme za finalne konture i pojavljivanje na tržištu. Riječ je o medijima, ali nije u pitanju televizija. Televizija više nije dohodovna stvar. Sve televizije na svim tržištima su u velikom problemu. A ja želim predvidjeti problem koji će nastati i u produkciji i u društvu. I smisliti posao koji se tiče medija, a koji nije vezan samo za trošak nego i za dohodak.